29.11.2014., subota

PUTOPIS: U ŽIVOM UMJETNIČKOM DJELU LIDIJA PAVLOVIĆ-GRGIĆ BORAČKO JEZERO: U ŽIVOM UMJETNIČKOM DJELU (1. 11. 2013.) Potezom prohođenja putova daleke prošlosti, poput Rimske ceste i Mostarske džade, dvadeset kilometara dugom trasom od Konjica kroz dolinu Bijele pa preko sedla Vrabač, visoravni Boraka i Boračke Drage stiže se do jednog od najljepših sjevernohercegovačkih odredišta. Sve one što za okrjepom duše i tijela prirodom žude, dočekat će Boračko jezero u svojoj drevnoj ljepoti na sjeveroistočnoj podgorini gorostasne planine Prenj, ležeći u kotlini u donjem kraju Boračke Drage na nadmorskoj visini od 402 metra. – Veliki je propust posjetiti Konjic, a ne obići Boračko – Konjičani će to rutinski reći svakome putniku namjerniku. Znam to jer sam i ja iz Konjica. Znam to jer sam i ja posljednjih 20 i nešto godina silom rata i poraća tek putnik namjernik u zavičaj, ali putnik koji kad god može, iznova otkriva točke iz kojih potekoše priče njegovih pređa. Boračko jezero jedna je od njih. Ne ulih se u nju već desetljeće pa u prvom novembarskom danu 2013. odlučih iskupiti svoju dugogodišnju pogrešku. Došavši iz Sarajeva u rodni kraj, prvo se s mužem i kćeri zaputih na groblja pomoliti se za duše onih na koje sličim, a onda se susrećemo s mladim i darovitim konjičkim slikarom Radošem Mićevićem pa u mojoj 13 godina mladoj Škodi Feliciji krenusmo put Boraka. Za volanom je moj suprug Renato, a za razgledavanje zaduženi smo moja petogodišnja kćer Meri, Radoš i ja. Priroda ima prednost Premotavši u retrovizoru gradske kulise i seoska imanja u Bijeloj, polako vijugamo uskim asfaltom zmijolikog puta omotanog oko struka Pakline, a spora i oprezna vožnja nastavlja se i duž putokaza u selo Borci na Boračkoj visoravni u podnožju istočnih padina planine Borašnice, inače područje s arheološkim tragovima života iz starijeg i mlađeg željeznog doba. Okolne obradive i travnate površine podsjećaju da borački ljudi od davnina obrađuju zemlju i uzgajaju ovce, krave, koze... Tome u prilog Radoš pokazuje kuću 90-godišnjih bake i djeda koji brinu o pet krava i velikom vrtu. No, dodaje on, sve je manje mladih koji će se ugledati na njih i njima slične, a dosta je napuštenih i zapuštenih imanja s kojih bi se mogla sabrati lijepa plaća. Život u okolici, prenosi moj suputnik, može biti i Robinzonski – njegova obitelj na Borcima tijekom toplih mjeseci stanuje u kolibi bez struje i vode, jedući i pijući sve iz vlastite proizvodnje. Priču o ljetovanjima Mićevićevih prekide stado ovaca. Motor mora utihnuti jer priroda ima prvenstvo prolaza preko ceste do obližnjeg pašnjaka nasuprot ruševina Elplina, nekadašnje tvornice hraniteljice tog kraja. Dok čekamo „zeleno svijetlo“, nosnicama upijamo blizinu ljekovitih i drugih trava netaknutih viškom civilizacije. Meri izlazi iz auta i razdragano trči opipati bijelo runo dok je pastir prati dobroćudnim osmijehom. U mirisima, ali i okusima uživaju i ovčice dok se iza njih u jesenjem koloritu bijeli pravoslavna crkva sv. Apostola Petra i Pavla izgrađena 1896. Uz nju u boračkom kraju još je nekoliko znamenitosti proglašeno nacionalnim spomenicima Bosne i Hercegovine – nekropola stećaka na lokaciji Kaursko groblje s 121 nadgrobnim spomenikom, i Šantića Vila koju 1902. podiže barun Benko. Zatočenik ljepote Skrećemo na kišama ispranu makadamsku cestu do ostataka te austrougarske vile koja je kroz burnu povijest mijenjala znamenite stanovnike (među kojima bijaše i Aleksa Šantić) i namjene (kuća nekoć postade i partizanska bolnica), a danas je žrtva ljudske nebrige i zuba vremena, svratište guštericama, paucima i duhovima slavnih dana. Kostur nekadašnje ljepotice otužno strši među zimzelenima koji se propinju do sunca, onog koje, kako u stihu ustvrdi veliki poeta, u rodnom kraju najljepše grije. Napustivši sjaj europskih prijestolnica, u njoj je posljednje godine odživio bh. akademski slikar svjetskog glasa Lazar Drljača (Blatna kod Bosanskog Novog, 10. listopada 1882. – Konjic, 13. srpnja 1970.) i otpočinuo na zaravni pored nje. Nad njim stećak. Na stećku gospodin Lazo s paletom i kistom u odijelu što ga je po svojoj mjeri sam skrojio. Kao i život što ga je slikarskim alatom pretvarao u neponovljive bravure. Oko njega njegova nepresušna inspiracija. – Šteta što ga ni u njegovo vrijeme ni danas mnogi ne razumiju – govori Radoš otkrivajući i nekoliko anegdota koje su mu o genijalnom umjetniku i osobenjaku prenijeli stariji rođaci. Jedna od njih je i ova: – Kad su mu u Šantića Vilu donijeli ležaj, Lazar nije želio spavati na njemu, nego je na pod sobe razastro suho lišće pa legao na njega. Upućeni bi dodali i kako je Drljača u svakom pogledu živio u dosluhu s prirodom iz koje je istiskao i sastojke za boje, ostavljajući živima one iste motive koji su mu te boje dale. Tako je izražavao poštovanje i vraćao dug neprocjenjivom blagu. Bio je, i prozvaše ga tako, zatočenik ljepote, posebno dušom i kistom zagledan u Boračko jezero i Prenj. Kod stećka posljednjem bosanskom bogumilu Radoš zamoli da mu izrecitiram svoje stihove posvećene umjetniku kojem se oboje srcem divimo. Recitiram Izdisaj: Umiješah u boju svoju žuč i malo krvi /za gutljaj sunca /Suzu /za nebo /Kosu /za zemlju /Duhan iz lule /za krilo ptice… Riječi ozvuči glasan prhut ptičjih krila iznad naših glava. Nakon nekoliko trenutaka tišine nastavljam: I stadoh pred platno / Sažeti /Sav život /U jedan /Izdisaj. Na kraju pjesme šutke napuštamo sjenke Šantića Vile. Osvrćemo se još jedanput na stećak. Nakupivši punu vreću šišarki, Meri maše, kako reče, simpatičnom čiki kojeg je netko nacrtao na kamenu. Gospodin Lazo nas ispraća s visoko podignutim kažiprstom. Pogled s vidikovca Nastavljamo prema jezeru obgrljeni raskošnim crvenonarančastim krošnjama što uokviruju ne preveć široku, ali protočnu glavnu cestu koja, napominje Radoš, nije nepoznata ni divljim svinjama i vukovima iz obližnjih gudura. Zastajemo na Vidikovcu s kojeg Boračko, primjećuje moja djevojčica bujne mašte, izgleda poput madeža na leđima nekog usnulog diva. Ako se tko pita kako je taj biljeg nastao, neki će mještani možda kao odgovor ponuditi iz davnina prenošenu priču o postanku Konjica. Meni ju je u djetinju pamet urezala moja baba Šima Arapović (Konjic, 21. siječnja 1903. – Konjic, 12. lipnja 1987.), a ja od nje kasnije izmaštah svoju verziju („Tu gdje zastade konjic“) koja teče ovako: Putujući planinom neki starac prenoćište tražio. Njegovi umorni koraci podapinjali su sami sebi jer im kroz tri noći san ne dade snage. Mogao se skloniti u neku pećinu, poznavao je taj kraj, ali želio je prenoćiti u gradiću začahurenom u pupku Prenja. Pogled su mu izdaleka golicale šarene zarice na prozorima, a iza njih, maštao je, mirišu meke posteljine posute vezenim cvijećem. Spuštajući se sunčanim jutrom u udubinu izboranu ulicama s nizovima zanatlijskih radnji, kroz prozore je nosnicama opipavao domaći kruh ispod sača. Prvo uđe u neku kovačnicu. – Dobar dan, dobri čovječe – utiša jednolične zvukove s nakovnja. – Dobar dan, šta hoćeš?! – ošinu ga ljutnja zbog prekinutog posla. – Putujem planinom već tri dana. Gladan sam i noćas trebam prenoćište. Možeš li mi pomoći? – starac sklopi ruke. – Mogu ako imaš čim platit’ – kovač važno podiže lijevu obrvu. – Nemam, sinko... Imam samo ovaj zavežljaj pun koječega... – putnik se pokunji. – Nemaš? – nakrivi se sivo lice. – Nemam... – procijediše ispijeni obrazi. – E, onda mrš napolje! – zagrmi kovačnicom. Posramljen i ponižen starac dođe do susjednih vrata. – Dobar dan, dobri čovječe. Putujem planinom već tri dana. Gladan sam i noćas trebam prenoćište. Možeš li mi pomoći? – Imaš li novca? – zaškilji brašnavo lice. – Nemam, sinko. Samo ovaj... – zamuca starčev glas. – NosĘĽ te prnje odavde! – pekar mu prekinu rečenicu i pokaza vrata. – Vidi ga, sav se upljesnio! – za njim zazvoni zloba. Sa suzom na trepavici, jedva vukući zavežljaj pun zakrpa, hoditelj stiže i do stolarske radnje. – Dobar dan, dobri čovječe. Putujem planinom već tri dana. Gladan sam i noćas trebam prenoćište. Možeš li mi pomoći? Nemam novca... – ponovno zavapiše sljubljeni dlanovi. – Dobar dan. Pomoći ću ti ako mi ostaneš služiti sutradan. – Služiti? – staračke ruke zadrhtaše. – Služiti, služiti – ništa nije badava. Ranom zorom će mi doći materijal, treba ga istovariti i složiti pa sve počistiti nakon toga – stolar se ponadao da će iskoristiti potrebu putnika. – Sinko moj, ja jedva ovaj zavežljaj nosim. Nemam ti ja snage u rukama. Nego, pomozi ako Boga znaš... – Ako Boga znam?! – odjeknu grohotan smijeh. – Dobro se dobrim vraća – prozboriše bijele vlasi. – Tako govorite vi neradnici kojima je najmilije prositi i iskorištavati pošten svijet! Nema ništa badava, rekoh! – namračiše se bore pune piljevine. Nepoželjnik pokunjen napusti hladni prostor i uputi se prema maloj kući olinjalih zidova oko koje je proljetno cvijeće izvezlo žuto-bijeli vijenac. Djeca s prozora odmah ga uočiše i potjeraše. – Prosjak! Bježi odatle! – Nisam prosjak, samo putnik... – uzdahnu i krenu dalje. Slično postupi i starica koju zateče u dvorištu skromne jednokatnice. – Odlazi, nesretniče! Kuš! – pojuri na njega debelom motkom, kojoj meta umače za zid nečijeg vrta. Potom otjerani proviri u dvorište visoke kuće bijelih zidova, spazivši ženu s dvoje sitne djece. – Dobar dan, dobra ženo – javi joj se očima pasući raskošan vrt koji se gušio u mirisima. – Dobar dan – njezin glas ustuknu nekoliko koraka unatrag. – Putujem planinom već tri dana. Treba mi komad kruha i prenoćište. Možeš li mi pomoći? – starac podiže ruke. – Iš! Iš, iš!!! – prolomi se ispod prozora s kojih su strijeljali pogledi puni prijezira. Putnik otvori i sljedeća vrata, pa još jedna, pa još jedna... Prošao je kroz svaka u gradu, a utočište nije našao. Samo poruge, podsmjeh i mrškanje. – Bože sveti, ovi ljudi nemaju srca niti se Tebe boje. Tjeraju me k’o šugava psa, pustili bi me da skapam na cesti... Nije im žao mojih pogrbljenih leđa, bijele brade i ovih rita...– bio je toliko žalostan da je na glad i umor umalo zaboravio. Zaustavio se u šumi koja se granala na rubovima grada. Zavalio se ispod jednog hrasta hoteći tu zanoćiti. Nije ga bilo strah divljih životinja koje obilaze mrakom jer ga nikada nijedna nije krivo pogledala, a kamoli ga napala. Tumarajući planinama, sprijateljio se čak i s krvlju umrljanim vučjim njuškama i sa šišmišima koji u svom slijepom letu često ubodu u oko ili se zapletu u kosu. Ni medvjedi ga nisu dirali. Ni zmije. No, s ljudima je drukčije – do krvi grizu i kad su siti i kad ih nitko ne dira. Opipavajući suzama ožiljke toga dana, starac u prvom mraku spazi titravo svijetlo. Pomisli da mu premorenost i tuga pred očima užižu svjetlice, pa zbog njih vidi nešto nalik prozoru. Protegnu korak i pred njim se stvori kućerak koji je sličio na njegov zavežljaj – nespretno zakrpljen nejednakim daskama. Pod nadstrešnicom ga dočeka privezan mršav konj. Pokuca želeći još jednom pokušati pronaći lijepu riječ i prenoćište. – ‘Ko je to? – iza vrata se javi prijatan glas. – Putnik – oprezno će nepoznati, a vrata se otvoriše. – Uđi, djede – ženica u sirotinjskoj odjeći uvede ga u prostor ispunjen mirisom od kojeg starčevoj gladi krenu voda na usta. – Samo tiho, djeca spavaju – pokaza tri tijela sklupčana oko ognjišta sa sačem. – Gdje ti je muž? Neće se ljutiti ako me zatekne? – nezvani gost obzirno upita. – Neće... Nemam muža, umro je zimus... – domaćica prošapće, a stari čovjek obori glavu. – Tako je Bog htio, što ćemo... Kud putuješ, djede? – nastavi ona. – Draga ženo, putujem planinom već tri dana. Gladan sam i noćas trebam prenoćište. Možeš li mi pomoći? – predosjećao je da će napokon prezalogajiti štogod i usnuti u zatvorenom. – Možeš ovdje spavati, evo ti moja prostirka, ali hrane nemam... – Kako nemaš? Miriše ispod sača! – putnik razrogači oči. – Ej, muko moja... To sam konjske balege stavila da mirisom uspavam djecu... Danas nisu jeli, ništa nemamo... – jedri obrazi se zacrveniše. Starac se uspravi, u grudi spusti nekoliko riječi, pa podigavši glavu ženi naloži da zaviri pod sač. Ona ga u nevjerici pogleda pa šutke posluša. Ispod vrelog poklopca ukaza se najveći i najljepši kruh koji je ikad vidjela. Miris probudi dječake i djevojčicu. – Večera! – ciknuše od dragosti. – Kako? – majka im problijedi. – Ništa ne pitaj, jedimo, pa ćeš me opet nešto poslušati – starina namignu, a ona potvrdno kimnu glavom. Kad su napunili stomake i djeca pozaspala, starac ženi zapovijedi da prije spavanja u zavežljaje spremi sve što na konju može ponijeti i s prvim sunčevim zrakama krene za njim, ne osvrćući se za sobom sve dok sa svojima ne izbije na brdo iznad grada. Zbog događaja s kruhom ona odluči poslušat shvativši da joj naredbu ne upućuje tek obična sijeda brada. – Tko si ti, djede? – željela je doznati. – Nije važno. Samo učini kako zapovjedih. Ni ti ni djeca ne smijete se okrenuti sve dok ne dođete na vrh brda. – A gdje ćemo? Izvan ovog grada nemamo nikog svog... – orosiše krupne zelene oči. – Ništa ne brini. Krenut ćete i putovati sve do mjesta gdje će konj zastati. Gdje konj zastane, tu se nastanite. I tu ćete lijepo živjeti. Sirotica cijelu noć nije mogla zaspati pitajući se zbog čega je nepoznat netko zapovijeda da ide iz svoje kuće. U glavi je pretresala bezbroj mogućih odgovora, ali nijedan joj nije mogao umiriti srce. Budna je dočekala prve zrake sunca. Probudivši djecu, starac joj je pomogao svu njezinu sirotinju i dvogodišnju djevojčicu podignuti na konja, pa su se uputili skupa do vrha obližnjeg brda. Dok su u ritmu puta klopotali metalni i drveni sudovi udarajući u sjekiru i srp, dječaci, kojima je moglo biti osam i devet godina, zapitkivali su o putovanju, ali ih je njihov pratitelj ušutkao pričama o svojim susretima s raznim životinjama skrivenim u planini. Vukući nogu za nogom, sjenke su se dužile prema prvoj postaji svog puta. Kad se sunce pokazalo u svom punom podnevnom sjaju, zastadoše na točci s koje se vidio cijeli grad. – Sad se okrenite – uslijedi nova zapovijed. – Gdje je moja kuća?! Gdje je grad?! – žena vrisnu ugledavši jezero u kotlini. – Pod vodom, ženo – odgovor ju je ukopao na mjestu. – Kako pod vodom?! – viknu izbezumljena. – Duša me boli, ali bešćutni skončaju tako. Jučer sam cijeli dan obilazio od vrata do vrata tražeći kakav zalogaj i prenoćište. Samo to. Samo malo samilosti. Uz uvrede i poruge otjeraše me baš svi kojima sam se obratio. Čak i djeca... Možda bi me primili da su znali kakav zavežljaj nosim. Možda bi me ugostili da su znali moje ime, a možda onakvi bešćutni kakvi jesu ne bi ni tada. Ismijaše me i poniziše. Svi. A samo ti gladna i sirota pusti me pod svoj krov… Zato te otpravih na ovaj put. Tvoja te dobrota spasila. Ti s ovom siročadi zaslužuješ bolji život – ispriča starac čiji dronjci u trenu pobijeliše, dok mu se leđa ispraviše kao u muškarca u najboljim godinama. – Ti si svetac... – majka i djeca padoše na koljena, a ruka tajnovitog dade im znak da ustanu. – A koji si ti svetac? – zapita mlađi sin. – U smotuljku s posuđem naći ćeš hranu i vodu, a u ovoj mojoj krpi je mnogo zlata, trebat će vam i pametno ga trošite – praveći se da ne čuje pitanje, starac ženi pruži svoj teret. – Zlato… – ženi ponestade riječi. – Sad idite, a ja ću na drugu stranu. Ne zaboravite da morate stati ondje gdje konj zastane i tu se nastaniti – svijetla prilika pokaza put, majci pruži ruku, djecu poljubi u čelo i nestade u šumi. Njih četvoro krenuše u smjeru spasonosna kažiprsta. Cijeli dan razgrtali su kukrikove grane, probijali se kroz gudure, preskakali potoke vesele od bivšeg snijega. Izmoreni stigoše do zelene rijeke čije su ruke pod mjesečevom svjetiljkom nježno milovale oblutke i vrbove kose. Konj na obali zastade i ne htjede s mjesta. – Tu ćemo se nastaniti, konjicu moj. De, napij se ove vode – žena zagrli umornu životinju, pa prostre šarenu ponjavu ispod jedne vrbe od čijih skuta već sutra napravi prvo sklonište. Sa sjevera i juga uz smaragdnu rijeku putovahu mnogi. Gladni i žedni zastajahu kod skromne kućice u kojoj lijepu riječ, bukaru vode i zalogaj nudiše majka i njezina djeca. Na mjestu gdje se udovica s djecom zaustavi i nastani kroz nekoliko godina niče grad, grad Konjic. Na mjestu odakle krenuše ostade jezero, Boračko jezero. Dragulj u pupku planine koja dodiruje nebo. Jezero u brojkama Eto, tako iz stare priče izađe i zađe moja maštarija o velikoj vodi koja sakri ljudsku sramotu. A ako pak konzultiramo stručne studije, moći ćemo govoriti i drukčije – doznat ćemo kako postoji više hipoteza i znanstvenih tvrdnji o postanku jezera, ali prevladava mišljenje da je ono isključivo glacijalnog podrijetla. Svoju dugovječnost održava hraneći se većim dijelom iz Boračkog potoka, kao i iz mnogobrojnih priobalnih, obalnih i podvodnih izvora koji jezerskoj vodi određuju čudesan ritam kretanja i lokalno nisku temperaturu. Iz jezera voda otječe otokom Šišticom koja se tri kilometra nizvodno probija klisurom pa vodopadom obrušava u Neretvu. Znanstvena istraživanja i mjerenja na Boračkom jezeru počinju od dolaska Austro-Ugarske na naše prostore – prva je 1892. obavio J. Karlinski. Realno je pretpostaviti kako su se otada do danas jezerske dimenzije mijenjale, a prema raspoloživim podatcima mjerenja iz 80-ih (novija nisu registrirana), jezero u brojkama izgleda ovako: površina 240 808 m2, dužina 762 m, maksimalna širina 408 m, srednja širina 316 m, dužina obalske crte 2 400 m, najveća izmjerena dubina 13,8 m, srednja dubina 10,3 m, zapremina 2 490 857 m3 (Spahić M., 2003.). Štafelaj velikog Umjetnika A mi lišeni svih pretpostavki o brojkama žurimo uroniti u živopisnu umjetničku sliku, djelo najvećeg Umjetnika. Bajkovitom stazom zastrtom jesenjim tepihom koračamo do vode iz koje bujaju trske, šaše i lokvanji. U ocjeditom dijelu obala umireni inače divlji šikare i šibljaci, a u blizini stasavaju vrbe, johe i topole te endemične zajednice submediteranskih livada. Jezerski živi svijet dna, vode i površine bogat je u brojnim biljnim i životinjskim vrstama. Spomenimo neke – plemeniti rak, vodeni moljci, larve vilinskih konjica, vodeni cvjetovi, vodeni puževi, pijavice… U jezeru obitava i osam vrsta riba iz porodica salmonida (potočna pastrva, kalifornijska pastrva i jezerska pastrva) i ciprinida (šaran, babuška, klen, gagica i pliska). Meri ih želi vidjeti ali, naravno, ne uspijeva. Upijajući eksploziju boja dozrele jeseni, zaključujemo kako prenjski dragulj blista u svim godišnjim dobima. Svako ima svoj odsjaj. U studenom jezero utihne obnoviti svoju raskošnu ljepotu stopivši se kameleonski sa svakim listom s okolne padine u regenerirajuću osamu. Sa sjevernih padina na mirnoj površini ogledaju se hrastovi, a s južnih bukve. S viših predjela kolorit obogaćuju zimzeleni, poput crnih borova čije krošnje nalik na kišobrane daju specifičnost pejzažu jezerskog okružja. U objektiv hvatamo novu seriju kadrova komentirajući kako je Bog zaista najveći umjetnik jer prizore jezera i odraza u njemu ne možemo sasvim dokučiti ni umom, ni najboljim fotografskim objektivima, ni najbiranijim riječima... U nepreglednom mozaiku detalja primjećujemo jednu prkosnu vrbu za koju je gravitacija tek pojam, ali ne i zakonitost. Zapela je nedavno i za oko i za kameru poznatom autoru dokumentarnih filmova i velikom zaljubljeniku u prirodna blaga Dinni Kasalu koji je uradio i film Radoš o mom svestranom vodiču, za čiji je raskošan slikarski talent tako doznala domaća i inozemna javnost. Obilazimo neke lokacije izvora njegove inspiracije. Ne susrećemo ribolovce koji do proljeća i početka ribolovne sezone moraju mirovati u svojim ribarskim pričama. Nema ni pataka da nam mahnu, sunce začas pređe preko naoko glatkog gorskog oka i ostavi tišinu da kraljuje sama. Etnoselo, kamp, izviđački logor, vikendice i kuće prihvaćaju ista pravila. Miruju skloništa na temeljima i na kotačima. Tek dimova kosa iz lijepo uređenih vikendica i drugih objekata poručuje da tu ima živih ljudi. I poneki se glas javi, ali ne onako glasno kao u ljetnoj vrevi kad obalom i duž jezera odzvanja oduševljenje prirodom na raznim jezicima. Komentiramo kako nam je donedavno bilo nepoznato da je prvi objekt rekreacijsko-turističkog sadržaja s 30 ležaja izgradilo 1934. uz obalu sarajevsko Turističko društvo Prijatelj prirode. Ostat će zabilježeno da su tu članovi društva tijekom II. svjetskog rata sklonili njemačke antifašiste. U znak zahvalnosti prognanici kasnije napraviše zdenac Vrelo slobode, o čijim ostatcima na glavnoj plaži danas malo tko govori. Obilazeći obalu i vireći objektivom kroz šaš, podsjećamo se zašto je boračko gorsko oko odavno omiljeno mjesto za odmor, a posebice popularno među mladima – izviđačima i sportašima. Kraj posljednjega rata popularna destinacija dočekala je devastirana, a posljednjih nekoliko godina ulaže se u vraćanje starog sjaja – obnovljeni su vodovod i rasvjeta oko jezera, nikli su i novi hoteli, apartmani, bungalovi, ekoselo..., koji, posebice tijekom sezone od svibnja do kraja listopada, privlače mnoštvo izletnika, a izviđači ljeti, baš kao nekad prije rata, oko vatre predu svoje anegdote i nose ih po cijeloj BiH i dalje. Vikendice su sve ljepše i udobnije. Sve je više oduševljenih stranaca koji mještane podsjećaju na bogatstvo kojim raspolažu… Dimenzija smiraja Našu jezersku priču telefonski upotpunjuje Biljana Handžo koja nije mogla s nama zbog svojih obveza glasnogovornice i suradnice za kulturu u Općini Konjic. Kaže nam kako će u svoju vikendicu stići tek sutradan kako bi uživala u obilju najraskošnijeg godišnjeg doba. Svatko tko se prema jezeru penjao serpentinama od Šahinovića kose, slažemo se s njom, ima osjećaj da je prešao u jednu potpuno drugu dimenziju, dimenziju smiraja ljekovitu onima koji mir traže bježeći od stalne i bjesomučne mentalne žurbe i stresa zbog neizvjesne sutrašnjice. Sve je više radnih ljudi poput Biljane koji na kraju radnog tjedna žure u vikendice – zapravo kuće za življenje u pravom smislu te riječi, dok stanovi u gradovima tek posluže za puko preživljavanje radnog vremena i svakodnevnih obveza, a ostavivši grčeve egzistencijalnih utrka, u zagrljaju nesvakidašnje prirode zabrinuta lica iz gradova postaju druge osobe – druželjubive, opuštene, vesele i nježne. – Tek u trenutku kada čujete šušanj lišća pa tišinu, shvatite da ste se sastavili sa sobom, s Bogom. U tom trenutku osjećate sveprisutnost onog božanskog u vama, koje se budi s tom prirodom… Kada prirodu spoznajete na način da ste suživljeni s njom i da je i ona dio vas, tada osjećate bogatstvo ovoga života... U takvu ozračju čovjek postaje svjestan svojeg postanka i činjenice da je jedina suština ovoga života povratak kući, povratak Bogu – zaključuje Biljana na kraju našeg razgovora. Slučajnosti nema S obale nas na odlasku privlače ugodan miris roštilja i glasan smijeh. Prateći im trag, nakratko zastajemo kod jedne kamp-kućice kako bismo upoznali Nedretu i Aidu Karabeg, Sađidu Ekić i malenu Lilit Šarić. Došle su prije sarajevske smogovite zime udahnuti čistoću iskonske divote i drago im je što njihov izlet bilježimo slikom i riječju. Meri bi se rado i poigrala s vršnjakinjom i kušala teletinu, ali nemamo vremena. Pozdravljamo se sa srdačnim Sarajkama i jezerom koje će za koji sat utonuti u san. Bogatiji za nekoliko albuma živopisnih slika ponovno uskom cestom pazimo da nam svi kotači dodiruju asfalt, a izbjegavaju rijetke automobile što dolaze ususret. Spuštajući se s Vrabča niz serpentine, prisjetih se jedne zgode svoje babe Šime pa je prepričah suputnicima. Nakon smrti djeda Ivana početkom 1950. uputila se ona u Bijelu jednom od najbližih suprugovih kolega željezničara s molbom da joj bude svjedok u procesu ostvarivanja mirovine jer je u ratu stradala dokumentacija o djedovu stažu. Umjesto široko pružene ruke pomoći taj zloćudnik zatražio je nemoralnu protuuslugu od mladolike udovice s četvoro siročadi. Istrčavši duboko uvrijeđena iz njegove kuće, baba se preko Pakline putom kojim se mi vozimo pješice zaputi kod Vidoja Mićevića na Borke. Čuvši što se Šimi dogodilo, djedov dugogodišnji suradnik i prijatelj stade vikati, a onda osedla konja te s babom pravac u Konjic gdje je svjedočeći o zaposlenju pokojnika prokazao njegova kolegu zloćudnika. Slučajnost ili ne, mene na ovom pohodu Borcima i Boračkom jezeru isprati prezimenjak i dalji srodnik dobrog Vidoja. Priča o njegovu dokazu ljudskosti i prijateljstva isteče nekako na posljednjoj serpentini, a ispred nas se pruži 500 metara znakovite šutnje do Lupoglava, gostionice na račvanju puta prema Gornjoj Bijeloj i Konjicu, gdje zastajemo kod ekonomista i raftera Petra Šimića, odmilja zvanog Peša, koji nas časti svojim smislom za humor te sarmom i mezom s potpisom njegove mame Ruže. U predvečerje čudesnog dana, kušajući i dojmove kao najbolje spravljeni i aranžirani desert, već planiramo kad ćemo opet na Boračko gdje ćemo se prisjetiti nekih starih priča i, sigurna sam, postati akteri nekih novih uspomena na iskonski lijepo i plemenito. Putopis je nedavno objavljen u časopisu Život (izdavač: Društvo pisaca BiH).

- 11:36 - Komentari (1) - Isprintaj - #