28.06.2013., petak

SMRT LIDIJA PAVLOVIĆ-GRGIĆ "SMRT" Njihala si moju kolijevku željela si me zauvijek uspavati Požudnim očima gutala si me pokušavala si zaustaviti moj pogled Vrebala si me na cestama hvatala me u zgnječenoj olupini Sišući mi zrak u groznici žeđala si za mojom krvi Ljubila sam beskrvna lica znala sam tu si u blizini Al´ još nemaš prigodu rukovati se sa mnom NIJE ti DOPUŠTENO! Pjesma je napisana 2003. godine, objavljena je u poetskoj knjizi “Let u TROstihu” 2008. te u nekoliko časopisa.

- 23:05 - Komentari (0) - Isprintaj - #

22.06.2013., subota

Poetska večer „Pjesnici Mostara“ Prvi u nizu događaja manifestacije „Grad spašava knjigu – knjiga spašava grad“ na Španjolskom trgu u Mostaru je poetska večer „Pjesnici Mostara“, koju u ponedjeljak 24. 6. 2013. s početkom u 21 sat organizira IK Zalihica. Sudjeluju književnici: Miro Petrović, Almir Zalihić, Vesna Hlavaček, Veselin Gatalo, Lidija Pavlović-Grgić, Adnan Žetica, Almin Kaplan i Elis Bektaš. Nakon ovog programa organizatori manifestacije planiraju upriličiti još nekoliko književnih sadržaja, istodobno nastavljajući s prodajnim sajmom knjiga po pristupačnim cijenama. Doznajemo Knjiga

- 16:36 - Komentari (0) - Isprintaj - #

21.06.2013., petak

THE WEAK LIDIJA PAVLOVIĆ-GRGIĆ THE WEAK With bodies made of cobweb We are arrogantly walking through the world Catching the deceptive butterflies We think we have time We eat mouldy food While talking with our mouths full There’s fire in our eyes Our looks are infectious Death is our companion We don’t even deserve the air But we’re still breathing The machines are still on Jedna od pjesama nedavno nagrađenih u Libanonu. Prepjev: Marija Perić-Bilobrk

- 10:02 - Komentari (0) - Isprintaj - #

19.06.2013., srijeda

12. LIRIKONFEST U VELENJU O dvanaestom izdanju međunarodnog književnog festivala Lirikonfest SLAVLJE POEZIJE U VELENJU Piše: Lidija Pavlović-Grgić Fotografije: Suzana Lovrić i Milo Jukić Već dvanaest ljeta pjesnici iz cijelog svijeta pohode Velenje (nekadašnje Titovo Velenje) koje je i ove godine od 12. do 15. lipnja kroz program međunarodnog književnog festivala Lirikonfesta Velenjske književne fondacije slavilo poetsku riječ. Sve je tih dana u Velenju bilo u znaku poezije. U srce Slovenije stigli su pjesnici, prevoditelji i znanstvenici iz deset europskih zemalja: Slovenije, Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije, Makedonije, Litve, Poljske, Crne Gore, Mađarske i Češke. Rudarski grad Rudarski grad zanimljive arhitekture i njegova okolica umirujuće prirode bili su idealno mjesto za stvaratelje, prevoditelje i proučavatelje poetske riječi. Fondacija na čelu sa istaknutim književnikom i kulturnim djelatnikom Ivom Stropnikom i ovaj put pokazala se kao izvrstan organizator prestižne manifestacije – sve organizirano i priređeno na visokoj razini u kombinaciji s toplim domaćim gostoprimstvom i prijateljskim ozračjem, koje se među sudionicima manifestacije stvorilo odmah po upoznavanju. Iz Bosne i Hercegovine u Velenje doputovalo je petoro nas – autobusom iz Brčkog Hakija Karić i Ljiljana Tadić preko Maribora; Suzana Lovrić, Milo Jukić i moja malenkost vlakom iz Sarajeva preko Zagreba. Svijet je mali Nakon napornog dvanaest sati dugog ali u druženju ugodnog putovanja, stigli smo u hotel Razgoršek. Na kraju jedanaestog lipanjskog dana tu smo na proputovanju zatekli specijalnog gosta festivala – istaknutog bh. pjesnika Admirala Mahića, koji je u Sloveniji zahvaljujući brojnim suradnjama i gostovanjima odavno domaći, toliko da napola u šali kaže da je on zapravo iz Maribora. Čim smo naručili piće za okrepu od puta, i mi smo se osjećali kao kod kuće, kao i tijekom cijelog boravka u Velenju. Ujutro su nam se na doručku pridružili Ivo Stropnik sa ostalim gostima, pa smo se kasnije svi skupa uputili u Hišu mineralov (Kuća minerala), gdje je kroz upoznavanje sudionika službeno i započeo festivalski program. Tu se Milo Jukić, inače pasionirani kolekcionar, oduševio kad je među mineralima iz cijelog svijeta ugledao i nadaleko čuveni kreševski citrin te upoznao Jožu Rihtera koji zbog minerala svake godine pohodi Kreševo. A Suzana Lovrić i ja ispričale smo se na hrvatskom s litvanskom prevoditeljicom slavenskih jezika Laimom Masyt iz Viljnusa kao da se otprije poznajemo pa se radujemo novom susretu. Svijet je širok ali i mali, zaista. Druženje u riječi Druženje kroz riječ i uz degustaciju vrhunskih vina nastavilo se u Villi Bianca, gdje su, zahvaljujući prevoditeljima Laimi Masyt, (zadužena za poetski izbor) i Klemenu Pisku (zadužen za čitanje), dvojezično predstavljeni izvrsni pjesnici iz Litve Indr Valantinait, Donatas Petrošius i Benediktas Januševičius, koji je na Lirikonfestu snimio stotine zanimljivih fotografija kako bi u Litvu prenio živopisne kadrove. Nazočne su oduševili i Albanac Nikollë Berishaj s adresom u Crnoj Gori, Admiral Mahić i drugi..., dok su nas koncertom klasičnih skladbi u duetu počastile Urška Orešič Šantavec (klavir) i Doris Šegula (violina). Buđenje uz poeziju Drugi festivalski dan nastavio se na istoj lokaciji uz višejezično čitanje svih sudionika festivala – stihovi na desetak jezika u prve dnevne obveze poveli su Slovence preko programa uživo Radija Velenje, a zatim se o prevođenju poezije i književnosti uopće razgovaralo na okruglom stolu s temom „Društvena funkcija prevedene poezije“. Uz moderatoricu Marlenu Grudu sudjelovalo je nekoliko prevoditelja: Laima Masyt, Jana Unuk, Alenka Jovanovski, Andrej Pleterski, Nikollë Berishaj, Željko Perović, Klemen Pisk... Svi su se složili da je prevođenje poezije delikatan i ozbiljan posao. Te da je poezija zapravo neprevediva i da je prevoditi mogu samo oni koji izvrsno poznaju i jezik i književnost i kulturu te društveno-socijalni milje autora izvornika i čitatelja prijevoda. U živu diskusiju uključili su se i pjesnici sa svojim iskustvima – Tomislav Marijan Bilosnić govorio je o svojoj višestruko prevedenog knjizi „Tigar“, dok je Hakija Karić uz osmijeh otkrio kako mu je od mnogobrojnih prepjeva njegovih pjesama ipak najdraži onaj na armenskom, jeziku kojeg ne poznaje. Uzeo mi je riječi iz usta. Zvuci prirode i umjetnosti Uputili smo se i u upoznavanje Velenja koji je započelo posjetom glavnom trgu i skupnom fotografijom festivalskih sudionika ispred najvećeg Titovog spomenika na svijetu, prisjetivši se povijesti i vremena zajedničke države. Nedaleko od mislećeg Tita je i spomenik velenjskom rudaru i njegovom predanom radu te spomenik Partizani, jedini spomenik koji je u bivšoj državi uradio strani autor, Talijan Mario Flavio Aluffo. Turistički obilazak odveo nas je u mirno i svježe okrilje Škalskog jezera, pored kojeg smo u sklopu programa Lirikonovog rezervata za poeziju, osim u okrepljujućim opipima, zvukovima i mirisima, uživali i u performansu Borisa Oblišara i Črta Valenčaka na Didgeridoo instrumentima, uz čiju su glazbu neki u ritmu prirode i zaplesali, te u poeziji pjesnika koji je prešao najduži put do Slovenije – Grzegorza Kwiatkowskog iz Gdanjska. Šetnja uz jezero bila je još jedna prilika za čavrljanje s kolegama i humor, Milo Jukić se odvažio i slobodan hod iskoristio za kupanje, dok je Suzanu Lovrić krajolik inspirirao da u svoj maštoviti fotografski spektar ulovi labudove, izletnike, raskošne krošnje, jezero čija je površina upila nebeskoplavu boju, sve nas..., a svaki važan trenutak pratila je i novinarska znatiželja Hakije Karića, koji je pomno bilježio detalje za svoje izvješće. Odlični prijevodi Poezija nas je pored jezera okupila i na novo degustiranje prijevoda. Nakon filma „Tito nas gleda“ Staneta Špegla, književnici i prevoditelji Željko Perović i Nataša Švikart Žumer, s moderatorom i u svakoj situaciji prisutnim Ivom Stropnikom, predstavili su gostujuće pisce iz BiH, Hrvatske i Srbije čiju su poeziju preveli i koja se, uz ostale, našla u posebnom, festivalskom izdanju ugledne revije Lirikon. Svaka pjesma bila je, rekoše nam posjetitelji, razlog za glasan pljesak i „bravo“. Admiral je dan prije recitirao svoju poznatu pjesmu o Egiptu, dok je te čarobne večeri Suzana kroz stih briljantno prešla s obje strane života, Milo je prisutne i zamislio i nasmijao svojim nastupom, Hakija je čitao svoje efektne poetske minijature, Ljiljana je bila angažirana u stihu, a ja sam u versu donijela i malo hercegovačkog juga. Morala sam. Jedina bijah iz Hercegovine tu. Te večeri svojom su poezijom oduševili i Željko Perović, Nataša Švikart Žumer, Zdravko Odorčić, Darko Turković, Miodrag Jakišić, Snežana Čkojić, Tomislav Marijan Bilosnić i Petra Koršič. A blokove poezije na zadovoljstvo posjetitelja povezali su odličan koncert kantautora Boštjana Narata, te atraktivan performans plesačice trbušnog plesa. Treba pisati Posljednji dan počeo je okruglim stolom na temu „Nužnost ili opadanje lirskoga u europskome čovjeku“, o kojoj je nekoliko autora, među njima i Ljiljana Tadić, ranije napisalo tom prigodom predstavljene eseje. Moglo se čuti mnoštvo zanimljivih izlaganja, poput onog kako narativnost kao odraz suvremenog trenutka istiskuje liričnost. Željko Perović osvrnuo se na nove tendencije u ovovremenoj poeziji, zaključivši kako će lirsko, a složili su se i drugi, ipak preživjeti sve mijene. I opstati. Razgovaralo se i o pisanju u turbulentnim vremenima, poput ratova i njihovih tragedija. Alenka Jovanovski i Ljiljana Tadić složile su se kako u svakom vremenu treba pisati kako bi književnici duhovno i umjetnički oplemenili svijet. Zaključak je praktično popratio i Miodrag Jakšić, koji je tijekom programa oživotvorio trenutak poetske inspiracije. Tijekom sljedećeg okruglog stola o aktualnim pitanjima književnog stvaranja, vrednovanja i posredovanja s drugim narodima, kojeg je vodila Marlena Gruda, Alenka Jovanovski predstavila je antologiju odabranih slovenskih autora u prijevodu na poljski, a zanimljivu besjedu o književnosti imao je i dr. Vladimir Osolnik. Kruna programa Pred dodjelu nagrada u koncertnoj dvorani Ville Bianca slušali smo razgovor s pjesničkim laureatima Zoranom Pevcem i Nikolleom Berishajom, čije su životne i književne putove predstavili Slavko Pregl, dr. Vladimir Osolnik i Marlena Gruda. Obojica su, kako iz tog programskog segmenta zaključismo, svestrane i široko obrazovane ali i jednostavne osobe. Krunski program festivala, Akademija Poetična Slovenija 2013., uz nazočnost dužnosnika iz političkog establišmenta i predstavnika diplomatskog zbora, bio je posvećen vrijednim književnim priznanjima. Uvod u svečanost bio je sjajan nastup sopranistice Snežane Čkojić, uz pratnju pijanistice Urške Orešič Šantavec. Zatim je uslijedio pozdravni govor. Obraćajući se nazočnima velenjski župan Bojan Kontić kazao je kako grad Velenje kulturu oduvijek nastoji održati na visokoj razini, čestitavši Ivi Stropniku na organizaciji Lirikonfesta i izrazivši zadovoljstvo zbog dugogodišnje uspješnosti te manifestacije. U istinitost njegovih riječi, dodajmo i to, uvjerili smo se i mi, sudionici i gosti festivala. Laureati 2013. Lirikonfest je ove godine istaknutog slovenskog pjesnika Zorana Peveca za vrhunski višegodišnji pjesnički opus ovjenčao nagradom Čaša besmrtnosti-velenjica 2013.; književnika i prevoditelja Nikolleja Berishaja za višegodišnje prevođenje i promoviranje slovenske književnosti u albanskom govornom području Međunarodnom Pretnarjevom nagradom 2013. i časnim naslovom „Ambasador slovenske književnosti u jeziku i slovenskoj kulturi“; Željka Perovića nagradom Lirikonov zlatnik 2013. za vrhunske revijalne prevode s bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika. Istaknuti slovenski pjesnik i prevoditelj Željko Perović rodom iz Visokog prevodi posljednjih deset godina i stvara snažne kulturne veze s umjetnicima u regiji, a ova mu nagrada mnogo znači. „Imao sam dobru ekipu autora koje sam preveo. Kada sam poslao prijevode, organizator mi je rekao da sam izabrao zaista kvalitetnu poeziju, koja je, dakle, zasigurno doprinijela dobivanju ove nagrade“, kaže Perović, dodavši kako je prezadovoljan manifestacijom koja je i ove godine, po reakcijama nazočnih, ponudila kvalitetan program te literarno i socijalno umrežila domaće i inozemne autore za nove književne suradnje. Nagradu kreativnih događanja za 2013. koja podrazumijeva književno-prevoditeljski rezidencijalni boravak u Velenju, dobio je naše gore list – poznati bh. književnik i kulturni djelatnik Milo Jukić iz Kreševa. Nagrada ga je, kako nam je rekao, iznenadila i drago mu je što će se nakon izvrsnih iskustava u Velenju ponovno vratiti u Sloveniju. Trenutno kao tajnik i urednik svih izdanja Književne Zaklade „Fra Grgo Martić“ ima mnogo posla oko uređivanja knjiga novoproglašenih laureata i svečanosti dodjele nagrade „Fra Grgo Martić“, te će se, kako je rekao, najvjerojatnije najesen zaputiti u Sloveniju, gdje će se tijekom rezidencijalnog boravka posvetiti novoj knjizi. Laureati su svoje nagrade s kolegama proslavili uz degustaciju vrhunskih vina i odličan koncert židovskih šansona u energičnoj izvedbi Vite Mavrič i Kvarteta Akord, koji su nas razveselili i rasplesali. U dobrom raspoloženju, krenuli smo na večeru i posljednje skupno druženje prije odlaska. Mnogi rekoše kako će im biti teško pozdravljati se. Istina. Doviđenja, Velenje Admiral Mahić dometnu kako Slovenci u Velenju slave poeziju, posebice liriku. I ljudskost nadasve. Iskustvom uvjereni u to, teškog srca oprostismo se s novostečenim prijateljima u riječi, te s domaćinom Ivom Stropnikom i našim prevoditeljem Željkom Perovićem u rano jutro 15. lipnja, pa ponovno krenusmo na vlak. Uz kufere pune darova iz Velenja ponesosmo i sjećanja neprocjenjive vrijednosti. I želju da se opet vratimo u taj raj gdje poezija pršti od života u svim svojim najljepšim bojama, okusima i mirisima... Šteta što naša država nema sluha za kulturu kao Slovenija. Velika šteta. Sudionici iz cijele Europe I na kraju recimo i da su glavni pokrovitelji ove manifestacije, koja je održana na izuzetno visokoj razini, bili Javna agencija za knjigu Republike Slovenije i Mjesna općina Velenje, uz supokroviteljstvo Javnog Fonda Rep. Slovenije za kulturne djelatnosti, te pokrovitelja pića Vinogradništvo Steyr vina. Spomenimo i sudionike ovogodišnjeg Lirikonfesta: Indr Valantinait (Litva), Donatas Petrošius (Litva), Benediktas Januševičius (Litva), Laima Masyt (Litva), Mariusz Grzebalski (Poljska), Grzegorz Kwiatkowski (Poljska), Marlena Gruda (Poljska), Katarina Šalamun Biedrzycka (Poljska), Radek Fridrich (Češka), Lenka Daňhelová (Češka), Milo Jukić, (BiH), Suzana Lovrić (BiH), Hakija Karić (BiH), Ljiljana Tadić (BiH), Lidija Pavlović-Grgić (BiH), Darko Turković (Hrvatska), Tomislav Marijan Bilosnić (Hrvatska), Zdravko Odorčić (Hrvatska), Snežana Čkojić (Srbija), Miodrag Jakšić (Srbija), Nikollë Berishaj (Albanija/Crna Gora), György Lukács (Mađarska), Stanislava Chrobáková Repar (Slovačka/Slovenija), Peter Kuhar (Slovenija/Češka), Andrej Medved (Slovenija), Milan Vincetič (Slovenija), Zoran Pevec (Slovenija), Marko Kravos (Slovenija), Klemen Pisk (Slovenija), Željko Perović (Slovenija), Goran Gluvić (Slovenija), Petra Koršič (Slovenija), Ivo Stropnik (Slovenija), Namita Subiotto (Slovenija), Diana Pungeršič (Slovenija), Lara Mihovilović (Slovenija), Andrej Pleterski (Slovenija), Nataša Švikart Žumer (Slovenija), Aljaž Koprivnikar (Slovenija), Breda Slavinec (Slovenija), Alenka Jovanovski (Slovenija), Ana Porenta (Slovenija)... Kraća verzija teksta objavljena je u bh. dnevnoj novini Dnevni list

- 13:22 - Komentari (0) - Isprintaj - #

18.06.2013., utorak

PRIČA "POD VELIKIM ZUBOM" LIDIJA PAVLOVIĆ-GRGIĆ "POD VELIKIM ZUBOM" Pucketanje u kaminu u Jozine se uši uvlači poput hinjave lisice u kokošinjac. Tajno, pod okriljem noći, krade mu umorne misli i za sobom sve do šume ostavlja krvav trag. A onda se izgubi duboko među kukrikama negdje u stranama Pakline, ispod Velikog zuba. Pod tu ga stijenu, kojoj je sam smislio ime, iz gradske buke začas preseli izgaranje zrelog drveta, a udoban naslonjač zamijeni smrdljivo ćebe. Otvori dlan i ugleda naušnicu svoje žene. Dala mu ju je prije nego što je pobjegla s djecom. Pogleda goblene na zidovima, ali oni više nisu vezivo njegove unuke Ane; postali su stjenovita ograda rupe u koju se zavukao s kumom Markom. On je jučer otišao u izviđanje i još ga nema. 'Ko zna kud… Možda su ga uhvatile Švabe, možda je zalutao, možda je upao u provaliju i polomio se… Poseže za kolačem, ali on ima okus po puri staroj tri–četiri dana. Gleda u prazno, dok u dolini zvone neki udaljeni pucnji. Uvlači glavu pod šinjel, strepi i pribija se uz vatru, od nepoželjnih gostiju dobro skrivenu u ljevkastoj udubini, pod velikom nakrivljenom stijenom okruženom štitom od nekoliko manjih kamenih čuvara. Pas Šarov uzvrtio se oko njega kao da ga hoće zagrliti. "Kao da i ti, jadniče kusavi, znaš koliko mi je studeno... Kusav ti, kusav ja. Ti bez repa, a ja bez noge – ne znaš koji je sakatiji. Zato sam i završio pod ovom čukom negdje iznad Konjica i nisam više išao s partizanima... Kao da je bilo jučer kad sam na početku rata sav krvav ležao nasred neke ledine. Tad mi je jedan od njih rekao: 'E moj učo – mlad se oženio, mlad ost'o bogalj!'. A kum mi je, dok me je nedavno sav znojan i zapuhan tegario uz Paklinu, u šali rekao kako bi bilo bolje da sam ostao bez očiju da ne mogu žene gledati. Možda bih i bio sretniji da sam bez očiju, da ne vidim sav ovaj jad…", gladio je Jozo svog jedinog sugovornika u hladnoj pustari sive planine. Lutajući kroz sjećanja, naišao je i na san koji je danima želio sresti. U neka doba noći prenuše ga šumovi koji su postajali sve glasniji. Uto osjeti kako se nešto kreće prema njemu. Srce mu se sledi. Šuštanje utihnu, a on jedva skupi snage upitati: – 'Ko ide? – Ja sam, Jozo, Markara. – A ti si, kopile jedno! Sreća pa nije Švabara! – Neće ti oni, moj Jozo, pod ovu čuku. – Sva sreća. Srce mi je u desnu petu sišlo. – Nego, šta radiš, Jozara? Ima li meze? – Evo plandujem, hoćeš i ti sa mnom? – Ma, pusti plandovanje, evo malo šljive – otkop'o je u selu da nazdravimo za Božić. – Za Božić? – Božić je, Jozo, Božić. – Kako si otkop'o? Je l' te 'ko vidio? – Ma jok. Šulj'o sam se kroz šumu pa kroz potok, a kako mi je kuća zapaljena – niko je ni ne gleda. – A tragovi? Šta ako nas nađu? – Ma neka nađu više! A mogao bi snijeg opet noćas. Sakrit će, valjda, trag. Nego, pusti priču – pij! – Moj Marko… Daj tog tičijeg mlijeka! Dao Bog pa idući Božić slavili sa ženama i djecom! Marko obori glavu, a dvije krupne suze kliznuše mu niz oštru sivu bradu. Jozo pogleda ustranu. Činilo se da čak i Šarov cvili, kao da se i on nečega s tugom prisjeća. Šutnja se ledila oko njih, ali san nije htio na oči. Dugo su tako umornim zjenicama prebirali mračne kutke, a na brcima im se počelo hvatati sitno inje. Marko diže pogled i ciknu: – Nu ga! Isti si moj pokojni dedo Mato! – Ne poredi me s njim – on je živio 102 godine! 'Ko će se toliko patit? – Ti kume! A ja ti nad rakom pjevao! Nakon toga se kroz studen prosu gromoglasan smijeh i Jozu podsjeti kako je s kumašinom, i s rakijom i bez nje, znao kenjčijati. – Tiše, bolan, čut će nas neki pasji sin s puškom. De malo šljive – nutka ga on. – Ma daj, kad si navalio – uze mu plosku i poče gutati rakiju k'o da je voda. – Ja, ja, nije zmija da te ujede – naceri se Marko. – Sretan ti Božić, prijatelju. – I tebi, moj kume. Uto i Šarov živnu i skoči na Jozu. Prene se i pogleda oko sebe. Od Marka, ćuke i ploske ni traga ni glasa. Traži ih po čitavoj sobi, ali ne nalazi ništa do osmijeha praunuka Ivana. – Sjetan ti Bozić, dede Joćo – reče mu dijete i pruži mu ukras s jelke. – I tebi, zlato moje – odvrati. Htjede mu još nešto reći, ali taman je počelo "Slikom na sliku". Opet se sjeti svog Markare i u mislima mu reče: "E moj kume, ti si proljetos otišao na onaj svijet, a ja opet pod neku čuku. Samo što mi je sad udobno i lijepo ovdje, kod djece. Sretan ti i ovaj Božić!" Priča iz knjige “Kišne kapi u piščevoj luli” (Književna zaklada/fondacija "Fra Grgo Martić", Kreševo 2011.)

- 17:03 - Komentari (0) - Isprintaj - #

09.06.2013., nedjelja

IZGUBLJENI RAJ LIDIJA PAVLOVIĆ-GRGIĆ "IZGUBLJENI RAJ" Raskošne grane na crvotočnom drveću su, i na njih slijeću preparirane ptice, i pjevaju pjesme u molovima. Ulice bez semafora, ljudi bez očiju, sjene pozdravljam u prolazu. I mislim da vučem čelične konce, prave poteze u pravom trenutku, ali vučem trulu užad i bacam sidro s avetinjskog broda u proključalo more s dnom od živog pijeska. O ljudi, pomozite brodolomcima koji grčevito stišću svoje daske, i koji plutaju nošeni nekim nepostojećim kursom! A ljudi su tihe titrave sjenke i pomalo su gluhi… Brodolomci gledaju lelujave palme, tamo plešu domoroci s cvijećem oko vrata, osjeća se miris ruma i duhana… Dok glasovi odzvanjaju obalom, valovi razbijaju stijene. Halucinacije, fatamorgana, ludilo? Što bilo da bilo… Havaji su na drugom planetu. 1995. IZGUBLJENI RAJ Na prhkem drevju se bohoti vejevje, kamor prihajajo nagačene ptice in pojejo molovske pesmi. Ulice brez semaforjev, ljudje brez oči, ko hodim mimo, pozdravljam sence. In si mislim, da z jeklenimi nitmi vlečem prave poteze v pravem trenutku, ampak vlečem gnile vrvi in s preklete ladje spuščam sidro v podivjano morje z dnom iz živega peska. O ljudje, pomagajte brodolomcem, ki se krčevito oklepajo razbitin, plavajoč v neki neobstoječi smeri! Ljudje pa so tihe, trepetave sence, in sluh jim nagaja … Brodolomci gledajo plapolajoče palme, ples domačinov s cvetjem okoli vratu, čutiti je vonj po rumu in tobaku … Medtem ko glasovi odmevajo po obali, valovi drobijo skale. Halucinacija, fatamorgana, norost? Karkoli že je … Havaji so na drugem planetu. _________________________ v slovenščino prevedel Željko Perović Pjesma je napisana sredinom 1995. godine, objavljena je u poetskoj knjizi “Let u TROstihu” 2008. te u nekoliko časopisa, a 2012. ju je slovenski književnik i prevoditelj Željko Perović preveo na slovenski jezik. Pjesma je 2013. dvojezično objavljena u časopisima Osvit i Korijeni te na portalu Doznajemo Knjiga.

- 00:35 - Komentari (0) - Isprintaj - #

06.06.2013., četvrtak

PRIČA "VELINA JAKNA" LIDIJA PAVLOVIĆ-GRGIĆ "VELINA JAKNA" - Najmrže mi je kad nakon putnika moram kupiti smeće, izgubljene upaljače, robu… A ne znam kome bi ih vratija. A i što bi ih vratija? Ova je jaketa, recimo, za smeća! ‘Ko još nosi ovakvu štracu? Još je i poderana i ofucana i smrdi po pasu – govorio je sebi u nekoliko dana dugu bradu vozač Jure, podižući s gađenjem jednu demode mušku kožnu jaknu XL veličine. – Za škovace si ti, ćerce! Uze jaknu, smota je i ponese prema velikoj vreći u kojoj su se već gušili zgnječeni tetrapaci, prazne plastične boce, papirnate maramice s raznolikim uresima dugog autobusnog puta od Zagreba do Splita. Ipak se predomisli i stavi je na stranu zajedno s jednim napuštenim kačketom. – Neka, nećemo te dat škovacinu, možda zatribaš svom bidnom vlasniku – nasmija se sućutno. Zatim sve skupi i veliku vreću ponese prema kontejneru na kolodvoru, a izgubljenu odjeću u svoju “daciju”. Nije je, naime, htio odnijeti u ured, želeći se, po običaju, osobno pobrinuti da izgubljeno dođe u prave ruke. Nekoliko dana je na stražnjem sjedištu oduzimala prednost njegovoj unuci, koja se bunila da joj kvari put do vrtića, zatim sinu, koji je s društvom išao ružiti, a potom ženi i kćeri, kojima je prtljažnik nakon obavljenog šopinga uvijek bio premalen. Bila je tu poput nužnog zla. Nezgrapna, smeđa, gomila kiselog vonja. U više navrata Jure ju je htio hitnuti u najbližu kantu, ali bi se u posljednji tren predomislio, ponadavši se kako će se vlasnik ipak pojaviti. Začudio se kad se pojavila vlasnica. I to oku ugodna gospođa porculanskog lica u odijelu ispod vojnički uglađenog mantila. Jednog dana mu je prišla dok je poluživ silazio s ubitačnog vrtuljka Frankfurt – Zagreb – Mostar – Sarajevo – Split. Prvo je pomislio da mu se priviđa, dok nije i progovorila, provirujući u autobus. – Dobar dan. Rekli su mi da ste Vi 22. listopada vozili na relaciji Zagreb – Split. Ostala mi je jakna u busu. Jeste li je, možda, našli? – Čekaj, dvadeset drugog desetog… Ah, da! Jesan! A kakva je bila jaketa? – Jure je uvijek provjeravao slažu li se opis i nađena stvar. – Jedna jako lijepa, topla, smeđa kožna jakna. – Ja san naša jednu, ali nisam siguran da odgovara opisu – začudio se, jer je tog 22. listopada u njegovu autobusu zaostao jedino onaj izmrcvareni komad kože. – Znate, ta mi je jakna jako važna, iako je stara. To je jakna mog najboljeg prijatelja Vele. Ustvari, mog nekadašnjeg najboljeg prijatelja. Nisam ga vidjela od početka rata. Pozajmio mi ju je jedne noći da na povratku iz grada ne promrznem do kuće. Iako je bilo proljeće, noć je bila neobično hladna. Sutradan su me roditelji poslali s ujakom kod tetke u Hrvatsku. Zabunom su u malu torbu stavili Velinu, a ne moju jaknu. Mislili su da će sve proći za nekoliko dana, a onda je grad zapao u okruženje i nisam ih dugo ni vidjela ni čula. Mislila sam da su mrtvi, ali, srećom, nekako su preživjeli. O Veli nisam čula ništa, ni dandanas ne znam šta je bilo s njim… Nitko ne zna – ispriča u dahu, a krupne suze joj izviriše ispod dugih trepavica. – A bidna… Ne plači, nu, imam tvoju jaketu u autu. Pođi sa mnom. – Imate moju jaknu! Hvala Vam! Hvala Vam! Zaslužili ste piće od mene. – Ma, ne triba! Red je čoviku vratiti njegovu stvar – govorio je Jure ozaren, jer će putnici i vreće na stražnjem sjedištu napokon moći disati punim plućima. – Treba! Vi nemate pojma što je sve ta jakna sa mnom prošla. Idemo popiti nešto, ako ne žurite previše? – bila je uporna plavuša. A Juri je odjednom godila ta nenadana pažnja, jer mu je sinulo da će ga kolege u obližnjem kafiću gledati ispod oka dok bude ispijao kapučino s ovom damom. – Pa, dobro. Takvu lipoticu je grij odbit. Idemo na jedan kapučino, ali prvo pričekaj tu, da iz auta uzmem jaketu – osmjehnuo se i rekordno brzo otišao do obližnjeg parkinga, vrativši se nazad sa smeđim smotuljkom. – Hvala Vam! Hvala! – pritisnula je uz lice izlizani okovratnik i olinjalu dugmad, idući za Jurom put kafića. Frane, Ive i Marko su ga odmah s vrata dočekali s upitnicima iznad glava i razrogačenih pogleda, a Jure se pravio da ih ne vidi te je dami izvukao stolicu u kutku nasuprot iznenađenih lica. – Znate, ova jakna mi je poput amajlije. Uvijek je nosim uza se. Podsjeća me na Velu. Znamo se još od obdaništa. On je uvijek bio moj zaštitnik, a naše su mame govorile kako će sigurno jednog dana preći u svojtu – počela je nova runda priče. – A skužajte! Nismo se ni upoznali! Ja san Jure. – A ja sam Slavica. – E lipo, a recite mi je li vam taj Velo bija momak? – Ne. Bili smo uvijek, svih naših osamnaest godina, kao brat i sestra. Čak smo i sličili – oboje plavi i rumeni. Nitko me u školi nije smio ni krivo pogledati, jer me je štitio tip koji je od svih dečkića bio za glavu veći. Kad bismo krečili, uvijek je dolazio vidjeti treba li pomoći ocu s micanjem stvari, a majci je uvijek kupovao ruže za 8. mart. I nikad mi nije dao platiti sok. Bio je i previše galantan! I nije mu bilo prvi put da je ostao u kratkom rukavu, a meni dao jaknu. Mogu misliti kako se jadan smrzavao, ali nije to htio pokazati. – Sigurno je bija potajno zaljubljen. – Ne vjerujem. On je samo bio dobar. – Jeste li sigurni? Muškarci su takvi kad žele osvojiti ženu! – Možda drugi, ali ne i on. Često se pitam gdje je, šta je s njim. Dok sam bila kod tetke u Zagrebu, nisam imala nijednog pravog prijatelja. Rodice su me izbjegavale voditi vani, susjedi su okretali glavu ili gledali kroz mene, a kasnije je kolegama na građevini trebala jedna godina da me počnu pozdravljati na cesti… Počeli su mi se obraćati tek kad su shvatili da sve čistim otprve. Trebale im skripte s predavanja… Ali su se i dalje kreveljili mojoj muškoj jakni. Nisam mogla priuštiti bolju. Međutim, nije me bilo ni briga. Bilo mi je nekako lijepo misliti da je Velo sa mnom dokle god imam tu jaknu – nastavljala je Slavica, dok ju je njezin sugovornik hipnotizirano slušao, uključivši se tek u trenutcima kad bi ona otpila gutljaj. – Pa niste, valjda, stalno nosili ovu jaketu? – Nisam. Negdje na drugoj godini faksa počela sam raditi u jednom kafiću. Radila sam na ispomoći kako bih skupila barem nešto novaca za knjige i robu. Da mi tetka ne mora davati. Od prve veće skupljene svote kupila sam nove “leviske” pa onda, malo pomalo, i sve ostalo. A jakna je uvijek bila pri ruci. Često bih je obukla zimi, dok učim, da me zgrije u gostinjskoj sobi. – A jeste li završili faks? – Jesam! Umalo u roku. Uto je prošao i rat pa se valjalo vratiti kući. Ubrzo nakon diplome došla sam u Sarajevo i sa starcima počela iznova. I, zamislite: nitko od mojih prijeratnih prijatelja nije bio tu! Svi su bili negdje i za sve sam doznala ponešto, ali za Velu ništa. Njegovi se nikad nisu pojavili. Niti sam srela bilo koga od njegovih rođaka, samo sam čula da su neki u Americi. Često bih plakala i plakala. I ova me jakna uvijek umirivala, pa bih često zaspala s njom, nekako bi mi bilo lakše… – A jeste li udani? – ponovno je Jure tjerao vodu na svoj mlin. – Jesam! Zaposlila sam se u jednoj trgovini i tamo upoznala muža, svog Ratka, ali sad živimo u Zagrebu. On je prevoditelj, otvorio je biznis, a ja se brinem o djeci. Imamo tri sina. – A šta bi on reka da zna za tog Velu? Skužajte, meni ne bi bilo svejedno na njegovu mistu. – Što bi trebao reći? Zna da mi je prijatelj i volio bi ga upoznati… I šali se da je šteta što mu je ova jakna malo uska, inače bi je i on nekad obukao. A najmlađi sin se zove Velimir i voli ovu jaknu, jer zna da je od maminog prijatelja. Baš smo nas dvoje sad putovali busom do moje rodice, a on je ponio jaknu da se pokrije dok spava. Bio je jako tužan kad je shvatio da smo je zaboravili, ali nismo imali kad odmah doći po nju – reče Slavica i pogleda na sat. – Pa ja sam Vas pravo zadržala! Izvinite, molim Vas, a i meni je vrijeme da krenem. Ratko je završio sastanak, sad će naići po mene. Konobar! – A niste, ni slučajno! Moga san i ja jednu turu zavrtit – smješkao se Jure prateći na staklu ljubomorne oči svojih kolega. – Ne, hvala, stvarno moram ići. Hvala Vam još jednom na jakni. Konobar! – Slavica se već polako kretala prema izlazu noseći torbu i jaknu pod jednom rukom, dok je u drugoj držala novčanik. I Jure se, htio ne htio, morao uputiti prema vratima, a konobar se nikako nije odmicao od šanka. – Ma, vidi ti njega, pravi se da me ne vidi. Konobar! – opet je viknula. Konobar je i dalje bio okrenut prema velikom ogledalu u šanku. – E, stvarno je bezobrazan! Odoh ja tamo! – ljutito je promarširala prema tankovijastom liku pepeljaste kose. – Hej, vidiš li da već deset minuta čekamo da naplatiš! – dreknula je. – Gospođo, nisam vas primijetio. Oprostite! – osmjehnuo se odnekud poznati glas. – U redu je, evo novac – pruži mu sto kuna i nespretno ispusti jaknu i torbu na pod. – I ja sam nekad davno imao ovakvu jaknu – podiže je on. – Da? – poluzainteresirano odvrati ona. – I dao sam je najboljoj prijateljici. Priča iz knjige “Kišne kapi u piščevoj luli” (Književna zaklada/fondacija "Fra Grgo Martić", Kreševo 2011.)

- 15:44 - Komentari (0) - Isprintaj - #

04.06.2013., utorak

LIDIJA PAVLOVIĆ-GRGIĆ "KAD KRENEM NA PUT" Kad krenem na put U kufer stavim ogledalo (Da mogu gledati djedovu sliku) I debeli rječnik jednog jezika Koji vrli jezikoznanci još nisu rastumačili Na tom jeziku Djed i ja pišemo lastavici Da nam donese Kamenčić iz berlinskog zida Naranču sa Sicilije Travku iz Irske I maslinovu grančicu iz Kraljevstva nebeskog Kad god krenem na put Djedov osmijeh stavim u jedan džep A u drugi jednu suzu Da se nađu u putu 4. 4. 2013. Pjesma je objavljena u publikaciji Matice hrvatske Stolac. Oznake: lidija pavlović-grgić

- 01:16 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Lidija Pavlović-Grgić i Ekrem Macić nagrađeni u Libanonu U Libanonu su proglašene književne nagrade Naji Naaman za 2013. godinu. Od 1362 autora iz 56 zemalja, nagrađeno je njih 54, među kojima je i dvoje književnika iz Bosne i Hercegovine – Lidija Pavlović-Grgić (nagrađena za izraženu kreativnost u poeziji) i Ekrem Macić (nagrađen za izraženu kreativnost u satiri). Ekrem Macić (1966., Konjic) je autor jedanaest knjiga i do sada su mu aforizmi prevođeni na engleski, francuski, talijanski, španjolski, poljski, bugarski, rumunjski i makedonski jezik. Lidija Pavlović-Grgić (1976., Konjic) objavila je dvije knjige, a pjesme i priče prevođene su joj na engleski, njemački, talijanski, armenski, slovenski i makedonski jezik. Iz okruženja su nagrađeni: Veljko Rajković iz Podgorice, Vesna Denčić iz Beograda, Miroslav Kirin iz Siska i Ilija Marković iz Novog Sada. Ostali dobitnici priznanja su iz: Rumunjske, Libanona, Maroka, Egipta, Alžira, Kine, Iraka, Francuske, Turske, Sirije, Albanije, Jordana, SAD-a, Južnoafričke Republike, Singapura, Norveške, Belgije, Češke, Njemačke, Meksika, Australije, Palestine i Bugarske. Književna nagrada Nadži Naman ustanovljena je 2002. godine i dodjeljuje se za književno stvaralaštvo koje svojim sadržajem i stilom ispunjava visoke estetske kriterije i doprinosi razvijanju osnovnih ljudskih vrijednosti. U srpnju će biti objavljen Godišnji zbornik s izborom iz stvaralaštva nagrađenih autora na engleskom, francuskom i arapskom jeziku. Nagradu je utemeljio poznati zakladnik i mecena Naji Naaman koji je osnovao nekoliko međunarodnih dobrotvornih udruga i promiče međunarodnu kulturnu suradnju, trudeći se da globalizira darivanje kulture. Oznake: lidija pavlović-grgić

- 01:13 - Komentari (0) - Isprintaj - #

03.06.2013., ponedjeljak

LIDIJA PAVLOVIĆ-GRGIĆ "RUJOVIT" Pretio jesenji dan vuče se svome koncu. Iznad planine u crveno obojano perje oblaka. Uz stopala sivozelene gromade ravnica na kojoj orao vidi samo bijele pokretne točke dok trepere u ukusima uskoro suhih vlati. Rijeka se izvukla iz jučerašnjeg kišnog plašta i sada svojim ponovno mirnim rukama miluje oblutke i vrbine kose. Zemljani pod s noga osjeća vlagu koja će se uvući u zidove. Ljudi i njihove košare odmaraju pod granama svinutima do zemlje. Jabuka sa sočnim naušnicama bezbrižno kunja u zagrljaju sunca, ne osjećajući tugu koja pod njezinom raskošnom krošnjom u slapovima teče niz Bugine blijede i poput hrastove kore naborane obraze. – Što učinih… Što učinih… Što učinih… – ponavlja Buga, jednom rukom stišćući iskrzanu vunenu košuljicu, a drugom do krvi zarivajući nokte u vododerine na čelu i tresući se u jednoličnom ritmu niza riječi, kojeg godinama ne može završiti. Iz ljudi bi te riječi počele izvlačiti znatiželju, pa ih uvijek izgovara u dubokoj samoći, čiji su virovi sve opasniji posljednjih mjeseci udovičkog života. Njezin Tugomir umro je ne doznavši istinu o nestanku trogodišnjeg jedinca Rujovita, koji je prije trideset godina bez traga i glasa iščeznuo dok se u dvorištu igrao oko majčinih skuta. Gubitak sina roditelji nikada nisu željeli poistovjetiti sa smrću. Samotne sate Buga provodi u zamišljanju sinovljeve sudbine. Već tri desetljeća mašta kako njezin Rujovit negdje živi i izrasta u visokog, snažnog i plavokosog muškarca koji je u svemu nalik ocu. Nada se da neka vješta ruka u suknu pravi prostor za njegove mišice, da mu neka brižna žena nudi jabuke za večeru, da tamo gdje sabire ljetinu nema ratova… Da grli družicu čistog srca i vilinske ljepote. I danas Buga druguje s maštom i sjećanjima. Rujovit je iz njezinog života izašao u povoju jednog baš ovakvog jesenjeg dana, osvanulog nakon guste kiše. Samo što ovaj dan, odlučila je, neće završiti kao drugi. Kad sunce zakorači u postelju s uzglavljem od vrhova planine, ona će pasti u zagrljaj rijeke čiju dubinu nikada nije osjetila na svojoj koži. Ne može više živjeti ni od svojih mršavih ruku ni od maštanja. Ako je živ, Rujovit će disati i izvan stana od njezinih sijedih vlasi, a ona će napokon umiriti srce u tišini riječnog dna. Obrisala je suze i napravila prvi korak prema zelenoj vodi kad ugleda kako joj se iz obližnje šume približavaju dvojica konjanika. Sitniji od njih pjevušio je pjesmu onih koji u boj idu: …Iz doca šljemovi niču, niz goru čopori jaše. Davore, krilati zmaju! Davore, mlađani bože![1]*) Na širokim ramenima krupnijega u ritmu kasa poskakivali su plavi pramenovi. Optočen oklopom neobičnog sjaja uzde je držao gordo, poput kraljevića. Konj je znao koga nosi ali ne i Buga koja pomisli kako odavno ne vidje stasitijeg mladića. – Eh, tugo moja… Kuda li sad moj Rujo jaše? – šapnula je sebi u dva prsta na uvelim usnama. – Bako, može li nam netko tvoj pokazati put preko ove planine? – u sivi vrh kažiprst uperi mršav momčić garavog lica i tananog glasa, kojeg je iz petnih žila pokušavao ukrupniti. – Sama sam u kući. Nemam nikog da vam pomogne, a ja nikad nisam na tu planinu išla – uzdahnu starica i pruži korak tamo gdje je naumila. – Bako, možeš li nam barem vode dati? – pažnju njezinih od plača natečenih plavih očiju privuče duboki glas konjanika. Ona ga pogleda i pomisli kako je njezin Rujovit možda na nekom predugom putu od nekog tražio i dobio sličnu pomoć, potvrdno kimnuvši glavom. Uđe u kuću i zagrabi dvije bukarice vode. – Hvala, bako. Ovo me vratilo među žive – poskoči glasić. – Možemo li malo odmoriti pod jabukom? – javio se dublji glas. – Možete, djeco. A kuda idete? – Bolje da ne znaš, bako, bolje da ne znaš… Idemo tamo gdje će moj brat davoriti i možda izgubiti glas… Gdje možda susretnemo i tvog sina ili tvog unuka… – tiho će tanani glas. – Mog sina… – suze pokazaše tragove dugogodišnje tuge. Konjanici oboriše poglede, a onda se onaj veći odvaži upitati što se njezinu sinu dogodilo pa tako gorko plače. Ona dlanovima pokri lice. – Bako, oprosti što sam te rastužio. Pomislih da će tvoj teret postati lakši ako nama povjeriš nekoliko riječi, koje taložiš u dnu svog srca. Možda nas tvoja priča i sačuva od nekog zla – reče krupniji konjanik. – Nikome ne govorim o svom sinu… – Zašto? Pričaj nam o njemu, bako. Bit će ti lakše – javi se zvonkiji glas. – Sinko moj, meni samo u vodi može biti lakše… – Što to govoriš, dobra ženo? Koja te to golema tuga u vodu nagoni? – ton povisi plećati jahač. – Tu tugu nikad nisam ispričala. Svi bi me mrzili da znaju… – Što trebaju znati? Kakvo si ti zlo mogla svome sinu učiniti? – Zlo sam učinila i zbog toga sam pošla u vodu. I skočit ću u nju kad vi odete. A prije nego odete, ispričat ću vam svoju muku – Buga ipak započe driješiti čvor na golemoj vreći prepunoj boli. Njezina životna ljubav rasla je iz prve pastirske simpatije, a sinom je okrunjena baš na vrijeme – godinu dana od početka zajedničkog života dvoje mladih. Dječaku je ona dala ime. Poželjela je da Rujovit bude plemenit i snažan poput bogova njezinog plemena. Da bude hrabar, dugo živi i da se slavan glas o njemu pronese. Rujovit je bio posebno živahna i vesela beba. Buga je padala od umora trudeći se njemu pružiti majčinsku ljubav i brigu, njegovati bolesne svekra i svekrvu, raditi sve potrebno u kući i oko nje. Ponekad noćima nije mogla usnuti od bolova u umornim udovima i grudima, iz kojih je dječačić svakih sat vremena utaljivao svoju halapljivu glad. A kad je prohodao, roditelji su ga jedva uspijevali sustići. Jednom je Tugomir na oštroj stijeni rasjekao lijevu obrvu želeći sinčića sačuvati od pada u rijeku, dok je Buga već idućeg dana golim rukama dohvatila užareni kotao kako bi ga sklonila od znatiželjnih ručica. Rujovita je zanimalo sve što majka radi. Njegova sjena majčinim je rukama zaklanjala svaki posao. A poslovi nisu smjeli čekati. Vješao se o metlu od granja kojom je s praga tjerala lišće. Podmetao je prstiće pod veliku oštricu kojom je sjekla divlje zelje za varivo. „Ocu i ja“, vukao ju je za skute dok je iz obližnje šume vukla vlake, cijepala ogrjev, ložila vatru, muzla ovce… „Joziti“, trčao je na otvoreni plamen želeći ga nahraniti cjepanicom… Buga je svaki sinov nestašluk zaokruživala riječima: „Bježi, vile te odnijele! Vidiš da radim!“ Češće je to izgovarala nego ime razigranog dječačića. Rujovit bi se na njezine riječi samo nasmijao i nespretno joj obgrlio noge dok se ona pokušavala otrgnuti, žureći svojim poslovima. Jednog dana svekrvi dojadilo slušati: „Vile te odnijele!“ – Ne kuni dijete, nevo. Ne kuni dijete – starica je upozoravala sa svoje samrtne postelje u kutu kolibe. – Ne kunem, majko… Te mi riječi same dođu, smeta mi… – Buga se pravdala jer nijedna majka ne želi kleti svoje dijete i ostati bez njega. – Dobro ti stara govori. Ne kuni dijete – potvrdi svekar. – Ne govorim ti ja tek tako, dijete milo. Pričali su stariji ljudi da vile žive gore u planini u nekoj pećini i da noću kolo igraju na velikoj stijeni koja se vidi i odavde. Govorilo se i da su ugrabile djevojčicu… – ispričala je svekrva. – Ugrabile djevojčicu? – Buga se trgnu. – Neka žena nakon šest kćeri silno željela sina. Kad je jedne noći rodila i sedmu kćer, rekla je svekrvi da joj je nosi s očiju, ne htjevši joj ni sisu dati. A kad se u zoru probudila, dočeka je prazna kolijevka… Puna kuća ljudi, a nitko ništa nije ni vidio ni čuo… Vrata su bila zatvorena, a djeteta nigdje… Ljudi su pričali da su to vilinska posla… – Baš nitko ništa nije vidio ni čuo? – Nije. Zato se govori da su to samo vile mogle učiniti. – Pa je li ikad itko vidio te vile? – zanimalo je Bugu. – Nikad nitko, osim jednog mladca. Bar se tako priča. Popeo se on noću pod onu stijenu s ravnim vrhom i slušao ih kako pjevaju i igraju. Jedna ga je opazila i gurnula u trnje ispod stijene, a on se jedva dovukao kući sav krvav i izgreban. Ispričao je kako su vile toliko lijepe da se to ne može opisati, da udaraju nogama u stijenu jače od konja, a da su im oči hladne kao u mrtvih ljudi… Zato ne spominji vile, dijete drago… – odzvoni svekrvin glas. – Neću više, majko…– Buga se nakon tih riječi pokunjila, ali nedugo zatim i zaboravila što je obećala pa Rujovita ponovno korila na isti način. Tog jutra koje se začahurilo u njezinom sjećanju donijela je pune naćve pred kućni prag. Tek što ih je stavila na široki hrastov panj, Rujovit ih nespretno dohvati i sve se prosu. – Bježi, vile te odnijele! – ošinu ga oštar glas. Dječak se odmače dva koraka unatrag, a Buga se sjeti svekrvinih riječi te se odmah okrenu i ugleda prazno dvorište. – Rujo, gdje se kriješ – mislila je da se negdje zavukao. – Rujo, janje moje – dođi! – zvala je već zabrinuta, okruživši pogledom sav vidik. – Rujo, živote moj! – počela je plakati trčeći uokolo. Njezin plač uznemirio je Tugomira i njegove pomagače u polju. Ostavili su jesenje plodove i svi se dali u potragu. Tražili su ga oko kuće, u šumi, pored rijeke, niz put prema planini, prevrnuli svaki kamen u okolici… Uzalud. – Otići ću do one litice o kojoj si mi pričala, majko – Buga očajnim glasom svoj plan povjeri svekrvi. – Nemoj, dijete, nemoj – ona je pomilova po kosi. – Nemoj, sina tamo nećeš naći, a i ti možeš stradati – nadovezao se svekar koji je prisluškivao razgovor praveći se da spava. – Možda su ga vile stvarno odnijele… – Buga je naglas izrekla svoj strah. – Ma kakve vile, nemoj ih ni spominjati – starac joj je pokušavao umiriti misli, ne sluteći kako će Buga, čim ukućani utonu u san, put visoke bijele stijene s ravnim vrhom. S bakljom u ruci probijala se uzbrdo kroz šikaru, zapinjala o trnje, ostavljala krvave tragove na stijenama… Vještinom divokoze uzverala se na jednu manju stijenu ispod litice i pritajila se. Nije dugo čekala kad se s kamenog podija razliše svjetlost i milozvučni ženski glasovi. Što su glasovi jače odzvanjali, to je kamen od kruženja više podrhtavao. Buga se šćućurila i razabirala zvukove, pokušavajući razumjeti riječi čudnovate pjesme. Sati su prolazili, s vrha planine provirila je zora. S pjevom prvog pijetla vile utihnuše, a začu se dječji plač isprekidan riječima: „Ladno mi, ladno je…“ Buga prepozna sinovo tepanje, nadljudskom snagom protegnu ruke, poput zmije ispuza uz stijenu i ostade okamenjena kad pred sobom ugleda čistinu na kojoj se bijeljela Rujina vunena košuljica. Od njega i vila ni traga ni glasa. Počela je čupati kosu, vrištati, udarati se u lice… Ništa nije pomoglo. Kući se vratila prije nego su njezini primijetili da je izbivala cijelu noć. S košuljicom u njedrima koju nikad nikome nije pokazala. Tek ju je u samoći natapala suzama i gorkim samoprijekorom. I nikada više njezina noga nije nije kročila put planine. Nakon duge i bezuspješne potrage izgubljeno dijete nitko pred njom nije spominjao, a starije žene govorile su među sobom kako Bugina tuga ne dopušta novom plodu da se zametne u njezinoj utrobi. Stoga, šaputale su, nesretnica živi bez roda i poroda, bez osmjeha i nade… – Trideset godina nisam se od srca nasmijala… Previše, sinko moj, previše – Buga je završila svoju priču. Mršavi jahač brisao je suze, a onaj krupniji gledao prema planini. – Žao mi je, bako, žao – jecao je piskutavi glas. – Okrutno je reći, ali reći ću. Možda si sretna što si tako izgubila sina. Nisi vidjela njegovu smrt – oglasi se i dublji glas. – On nije mrtav! Nije! – Buga poskoči. – Bako mila i draga, prije je mrtav nego živ. – On nije mrtav! Znam da nije! – Bugine riječi ponovno zabrzaše. – Nagledao sam se mnogih majki nakon krvavih bitki… Srce se stegne i najhrabrijem ratniku kad na bojnom polju vidi sirotu ženu kako u naručju drži svog umirućeg sina koji se posljednjim snagama suzdržava da suzama i kricima ne probada majčino srce, svjestan da i ona vidi ruku smrti na njegovom ramenu… Budi sretna, bako, što tako nisi vidjela njegovu smrt. I pamti ga veselog i bezbrižnog, onako kako si ga posljednji put pogledala… – Možda si u pravu, sine. Možda pravo zboriš ali… – Buga se okrenu i krenu u kuću. – Bako, mogu li ubrati malo jabuka za posestrimu? – utanji se krupni glas, a Buga se tužno nasmiješi i rukom mu dade potvrdan znak. Konjanik se vješto uspe na stablo, nabra nekoliko sočnih plodova pa ih dade onom sitnom jahaču. – Zar to nisu jabuke za tvoju posestrimu? – Ovo je moja posestrima. Ona mi je na ovom putu smiraj i razgovor. Ti si nama ispričala nešto što nikome nisi pa sam, evo, i ja tebi otkrio tajnu koju nitko ne zna. – To je mladić! Čudan jest, ali je muško! – Buga se nije dala prevariti. – Nije, to je moja prerušena posestrima. Kad sa sebe skine ove muške halje, kapu i garež, ona je prelijepa baš poput naše pomajke, čiju mladost stoljeća ne mogu ukrasti. Buga je slušajući mladića smislila tisuću pitanja, što djevojka osujeti pa riječi uputi u suprotnom pravcu. – Vidiš, bako, lice mi je garavo da se ne primijeti da nemam bradu – razvuče osmijeh. – Toga sam se ja dosjetio – muškarac mora imati bradu pa makar i od gareži – nasmija se i konjanik. – A ja sam se domislila da i ti uzimaš obličje mladića dok se krećemo nepoznatim krajevima i čekamo boj – doda djevojka. – Kakav boj, djeco? – izduži se Bugino lice, a oči joj postadoše dva siva oblutka. – Tri dana jahanja odavde leži poljana koja će uskoro izgledati kao ogledalo ovog današnjeg neba. Crvena od krvi. Ja sam se ogrnuo ovim jedrim tijelom mladića da me ne prepoznaju i osujete moj dolazak na bojište. I kad kucne pravi čas, pokazat ću sva svoja lica, sve svoje mačeve i biti mio glas pravednim borcima za slobodu! – Tko si ti, mladiću? – Buga se prepade, ustuknuvši dva koraka unatrag. – Nije važno. – Mogu li bar tvoje ime znati? – Pogledajte, ovo sam našla u šumi i zadržala – stara vilinska košulja! – djevojka posegnu rukom u bisage, skrenuvši staričinu pozornost s imena tajnovitog junaka. – Vilinska košulja! Nosi to od mene! – Buga bijesnim stopalom prekide sokove u stabljici bijelog cvijeta izniklog pod njezinim prozorom. – Nisu uvijek vile zle, bako – mladić se sućutno nasmiješi, primivši ruke izbezumljene žene kojoj se vid pomuti pa zatetura prema njemu. – Rujo moj… – poljubi ga u obraz, teško uzdahnu i klonu u njegovom naručju. Njezina duša poput krijesnice prhnu visoko, a tijelo joj kliznu niz grudi tajanstvenog ratnika. Srce triput snažnije od ljudskog zadrhta, nebo se pomrači i munja ga prepolovi čudesnim bljeskom. Ratnik u dvorištu nađe jedno gotovo raspuklo rilo, iskopa raku tik do kolibe i u nju spusti tugom umoreno tijelo. Na humak položi ostatke zgaženog bijelog cvijetka. – Sad možemo dalje – tišinu prekinu nježni šapat. – Krenimo. Čeka nas još mnogo umirućih… – mladić pokaza prema planini. Dok se djevojka spremala zajahati, on kriomice obrisa jednu suzu gledajući stare kišama isprane naćve na kućnom pragu. [1] Stihovi iz pjesme Davor Vladimira Nazora. Priča je 2013. objavljena u antologiji "Slavin poj" (priređivač Anto Zirdum, naklada: Viteški ambijentalni teatar Vitez i HKD Napredak Vitez) i u zbirci priča "Suze za Velosa" Festivala fantastične književnosti Zecon (Muzej Grada Zenice).

- 22:22 - Komentari (2) - Isprintaj - #