17.09.2013., utorak

VINCENZOVA STORIJA LIDIJA PAVLOVIĆ-GRGIĆ: VINCENZOVA STORIJA Iz sraza neprospavanih sati i mora nesređenih misli rodilo se još jedno neželjeno jutro. Otvorio sam oči koje su se samo pretvarale da sanjaju, a java me jutros ošamarila jače nego ikad. Umoran od roštiljanja u krevetu na vatri s gomile gorućih problema krenuo sam prema hladnjaku. Otvorio sam ga s velikom strepnjom. Nije bilo ničega, čak ni struje. Nabrzinu sam počeo skupljati muzge koje su se iz ledenice počele spuštati na nedavno otplaćeni laminat. Kad sam završio, sjeo sam za računalo. Naravno, nisam ga mogao upaliti. Hrpa neplaćenih računa zaklonila je sunce mom jedinom prozoru u svijet. Ili, bolje rečeno, tamni zastor tišine spustio je moj gazda koji mi za cjelodnevno mrcvarenje nije isplatio četiri plaće. Iznos koji mi duguje jednak je sumi koju moram rasporediti na nekoliko adresa. Da mi je bar ostalo nešto od honorara za novu knjigu... No, tu su cifru s računa izbrisale želje moje bivše zaručnice. Nogirala me kad je shvatila da joj ni kavu nisam kadar platiti. A sve donedavno joj je imponiralo pokazivati se s poznatim piscem i inženjerom. Vukla me vani svaki dan, kao psa kojeg treba prošetati da obilježi teritorij na špici. Svaki dan. Da netko od onih uvaženih šetača, sa svom silom kompleksa na plećima, ne bi slučajno zaboravio napucanu plavušu i njezin privjesak. Upravo sam to bio posljednje četiri godine. Čim su s mene počele otpadati karike, moja je draga svoje ključeve objesila na njušku druge preparirane zvjerke. A ja sam postao tek gomila kostiju i kože, koja se rasipa na dodir. S jednom plaćom u tri – četiri mjeseca nisam ekonomski isplativ. Kao što nisu ni sve silne plakete i nagrade kojih sam se posljednjih godina navješao na zidove dnevnog boravka. Prvo upada u oči uspomena na jednu vrijednu i posebno dragu nagradu kojom sam Vanji kupio neki Versace. Tu je i jedna plaketa iz Engleske, pa zahvala za sudjelovanje na jednoj manifestaciji u Parizu, pohvala s uglednog natječaja... Gledam sve te potvrde moje književne kvalitete i sam sebi izgledam poput onih koji samodopadno izvjese diplome u svom dnevnom boravku, kako bi nižeobrazovane goste mogli gledati s visoke police. Imam i ja nekakvu papirinu koja dokazuje da sam završio fakultet. Skuplja vlagu u šupi gdje je odložih nakon višegodišnjeg blamiranja po natječajima, na koje sam donosio i naramak drugih referenci, ali ne i onu pravu – vezu. Tako su se sve moje kolege, a izgleda najprije oni što su diplomirali nakon mene i s nižim prosjekom, dokopali uglađenih i važnih kretnji pri nošenju inženjerske titule. A mene, idealista i vječitog kontraša svemu nepoštenom i glupom, dopade posao u najgoroj tvornici na svijetu. Da bar postanem tehnološki višak. Prijavio bih se na Zavod za zapošljavanje i neko vrijeme primao crkavicu za kruh i mlijeko. Jer, papirnate podsjetnike na književnu slavu ne mogu jesti. Bilo bi odlično da mogu, kao mačak Tom u crtanom, od papira izrezati komade mesa pa ih baciti na roštilj. Papir mi u ovom trenutku može poslužiti samo u dvije svrhe – za pisanje i nakon odlaska na mjesto gdje i car ide pješke. Ustvari, sad samo za pisanje jer neću zadugo na ono mjesto, s obzirom na količinu hrane koju ću ovih dana probaviti. Jutros neću otići na posao, a neću ni javiti da ne dolazim. A kad shvate da kasnim, obratit će im se teta sa sekretarice mobitela. I sutra ću provesti isti poslovni plan. I prekosutra. Nadam se da ću zbog toga dobiti otkaz. A Žanu, koja sređuje papire, mogu šarmirati da mi umjesto „otkaz“ napiše „tehnološki višak“. Zatim ću na Biro odakle će mi bar godinu dana uplaćivati crkavicu dovoljnu za vegetiranje. Možda se u međuvremenu i pojavi neka kozmička pravda pa ugrabim normalan posao. Ako se to i dogodi, onda sigurno neću dobivati književna priznanja. Bilo bi jednostavno nemoguće postati pobjednik na dva dijametralno različita bojišta. Nisam ja Vincenzo, lik iz priče na kojoj upravo radim. Njega, recimo, zahvaljujući meni, čeka blistava budućnost. Imam velike planove s njim. Pogurat ću ga malo nakon prve cigarete. Družit ću se s tim simpatičnim Talijanom umjesto s prijateljima koji me u ovim danima besparice izbjegavaju s raznim izlikama. Dok se pod pritiskom zidova pretvaram u Raskoljnikova, pokušat ću pomoći Vincenzu da nađe ljubav, vjeru, izvor zarade... – i sve to na jednom mjestu. U pričama je to moguće. On će u mom aranžmanu bolje proći od onog Giovannija u pjesmi Zabranjenog pušenja. Drag mi je taj dečko pa sam mu posudio svoj izgled. Meni ionako ne koristi previše. Neće ni njemu ali mora nekako izgledati. On je tamnoput tip s bradicom i prodornim pogledom, šarmantan i elokventan. Žene ga lako primijete, ali i brzo zaobiđu kad shvate da samo konobari u jednom hotelu u Crotoneu. Svi se smiju njegovom snu o napuštanju sušnog juga Italije i otvaranju pizzerije u nekoj stranoj zemlji. Stoga u posljednje vrijeme nikome ne govori o tome. Samo noću, pod reflektorom punog Mjeseca, u samoći režira svoj željeni život. Tada po stropu njegove sobe zaplešu konobari, noseći na pladnjevima mirise koji bi i mrtvima natjerali vodu na usta. On pritom zadovoljno češka bradicu i drugom rukom grli još bezimenu buduću majku svoje djece koja sliči na Annu Oxu iz mlađih dana. Glavinjao je dugo s tajnim mislima za uhom, dok ga ja nisam odveo u Međugorje. Morao sam to učiniti. Bio je previše očajan, na rubu da skokom s krova hotela posljednji put udahne. Šapnuo sam jednom njegovom poznaniku da mu posvjedoči svoje čudesne doživljaje u Međugorju. Vincenzu je priča o obraćenju bivšeg kockara bila dovoljna da isplanira nekoliko slobodnih dana i uplati putovanje. Kad je došao u Međugorje, nije bio oduševljen koliko sam htio da bude. Ražalostio se kad je shvatio da mnogi masno zarađuju na hodočasnicima. I da svaki „boungiorno“ uz uvježbani osmjeh nosi znak eura. Ali, opet, mislio je, netko mora zbrinuti sve te ljude koji hrle Mariji. **** Nakon smještanja u pansion zaputio sam se prema crkvi. Nije bilo vrijeme mise, ali uokolo je mnoštvo ljudi poluglasno molilo na svim jezicima. Spazio sam i jednu skupinu vjernika kako kod Gospinog kipa pjevaju na talijanskom. Srce mi je zaigralo. Približivši im se, primijetih djevojku koja mi se učinila poznatom. Prišao sam joj, upoznali smo se. Rekla mi je da se zove Maria i da je došla sa skupinom hodočasnika iz Agrigenta. Oduvijek sam imao averziju prema Sicilijancima ali ne i sad. Pet dana sam s njima pjevao, išao na misu, penjao se bos na Podbrdo i Križevac... – Međugorje je toliko divno da bih mogla ostati ovdje – Maria se oduševila. – I ja. Vratimo se jednom zajedno – ispalih, a Maria pocrveni. – Možda i možemo jednog dana. – Možda – pogledao sam u pod, misleći kako sam izrekao nešto što nisam smio. Kad sam se vratio kući, majci sam ispričao sve o Međugorju ali ne i o ljepotici s licem Anne Oxe iz mlađih dana. To sam prešutio. Nisam htio da mi njezina pitanja ukradu mir, istesan krvavim otiscima stopala u žilavom kamenu. Mariju sam spominjao samo u molitvama koje sam proteklih godina bio umalo zaboravio. I napokon je žena s mog stropa imala ime – Maria. „Buongiorno Maria...“, želio sam joj govoriti svaki dan do kraja svog života. Nazvao sam je tjedan dana nakon povratka i nisam je trebao nagovarati da me posjeti u Crotoneu. Prvi put sam je poljubio na krovu hotela, baš na onom mjestu gdje sam visio o niti svog života. Sad mi nije padalo napamet da skočim. Pogotovo kad je predložila da skupa odemo u Međugorje, ali pod uvjetom da spavamo u odvojenim sobama. Pristao sam. Putem u Međugorje otkrio sam joj svoj san. – Kako bi bilo divno imati pizzeriju u Međugorju. Pizza, lasagne, paste i Tarantella za moje gladne zemljake i sve druge koji žele uživati u pravom okusu Italije. Ali to je nemoguć san – rekao sam, promatrajući veliki bijeli oblak koji se odmarao nad našim trajektom. – Nije nemoguć. Moj ti otac može pomoći – Marija me uzela za ruku, nasmiješivši se. – Ne želim da mi netko pomaže. Želim uspjeti sam. – Mi imamo novac. Ako želiš, zamolit ću oca da ti pomogne. – Želim... – uzdahnuo sam poput malog djeteta koje čezne za preskupom igračkom. Od tog razgovora prošlo je pet godina. Nakon mnogih pravnih zavrzlama i papirologije, koja nadmašuje i našu talijansku, zapušteni restoran na putu za Podbrdo pretvorio se u moju pizzeriju iz snova. Maria se brine za našu Reginu, a ja svaki slobodan trenutak provodim s njima. I s Marijom i njezinim djetetom, u crkvi. Da mi je netko prije pet godina rekao da ću se pričešćivati svaki dan, kazao bih da je to ludost. A sad... Sva moja pizza me nikad neće moći zasititi kao taj komadić kruha u kojem je beskonačna ljubav Božja. Ljubav koja me spasila. Nadam se da će spasiti i pisca Vinka koji mi je udahnuo život i dao mu smisao. Molit ću se da i on jednog dana zastane na nekom svetom mjestu i prepozna pjesmu na svom jeziku. Priča je objavljena u novom broju časopisa Riječ.

- 08:52 - Komentari (0) - Isprintaj - #