05.08.2014., utorak

STOP LIDIJA PAVLOVIĆ-GRGIĆ STOP Stopiranju se najviše radujem kad smoždena obvezama na faksu petkom spakiram prljavu robu, pa se nacrtam na Balinovcu odakle me motorizirani ljudi dobre volje prebace barem do Širokog Brijega i zatim lovim prijevoz do Gruda, Imotskog i moje splitske adrese. Roditelji, naravno, ne znaju kako putujem na fakultet i inače, niti će ikada doznati da su moji besplatni taksisti sporovozeći i uglavnom šutljivi državni službenici, žestoki tipovi s navikom da svoja bijesna kola po trošnim cestama gone kao na stazi Formule 1, blagoglagoljive vozačice u autićima koje je moguće parkirati u kutije njihovih salonki, djedice u četvorotočkašima vršnjacima njihove djece... Kroz tri godine ekonomskog faksa namotah na svoj palac kilometre štofa od kojeg bi kakav vješt pisac skrojio odjela brojnim zanimljivim pričama, a ja u svom dnevniku skiciram tek poneku koju je u sjećanju nemoguće obrisati, poput one što mi je na početku ljeta 2000. ostavila trajan, a nevidljiv ožiljak. Tog 23. lipnja putovanje započe kad me poslije polusatnog krepavanja na Balinovcu simpatični barba izbavi iz proključalog mostarskog grotla, ponudivši mi prijevoz do autobusne stanice na izlazu iz Gruda i nesvakidašnju neudobnost prapovijesnog stojadina. No, sumanuto trabunjanje senilnog motora i druge nimalo poželjne performanse vozač je anulirao svojim vicevima i šalama na račun svakoga koga se sjetio, pa mi je vožnja u pokretnom pretis loncu čak i prekratko trajala. Tek što veselom starčiću zahvalih na usluzi i spustih torbe na beton za koji se lijepe đonovi, pored mene zakoči crni Ford Mondeo. – Bog, djevojko! Stopiraš? – javi se ugodan bas suvozača. – Kako znaš? – iznenadih se jer još nisam stigla ni palac podići. – Mi smo lokalni, znamo svakog i svaki dan povezemo nekog stopera. Kuda ćeš? – javi se i momak za volanom. – U Split, a vi? – Do granice, pa ti tamo možemo zaustaviti nekog pristojnog za dalje. Hoćeš s nama? – ponudi vozač koji me podsjeti na mog oca naviklog i kad mu nije usput svukuda razvoziti sve starije susjede. – Naravno! – pristadoh uvjerena kako će mi i idućih dvanaestak kilometara puta proteći u ugodnu društvu. Uto pored nas stade autobus s tablicom „Sarajevo – Split“. – A mogla sam i busom...– predomislih se prije ulaska u Ford. – Još bolje! Prevruće je, a ovako ćeš direktno u Split – suvozač iskoči iz auta, uze mi torbe iz ruku i ubaci ih u prtljažnik busa. – Sretno! – mahnu uz široki osmjeh uskočivši u auto koje produži dalje. – Baš dobro da ste naišli! Dehidrirala sam stopirajući – rekoh plaćajući kartu. Poslije dva ili tri kilometra ispred nas se ukaza kolona. Vozač reče kako je sigurno negdje bio udes pa ćemo se pod ćelopekom dugo zadržati. – Trebala sam stopom, sigurno su oni momci već na granici... – procijedila sam sebi u bradu preznojavajući se. Uslijedilo je mrcvarenje u metalnoj kutiji iz koje su kipjele nervoze i mirisi svih marki. Nepregledna gusjenica s nama u sredini pokrenula se tek nakon sat vremena kad je policija počela naizmjence propuštati promet samo jednom trakom. Polako smo se približavali mjestu nesreće. Bus stade nadomak graničnog prijelaza. Vozač iskoči doznati što se dogodilo. Istrčah i ja prema gužvi. Vidokrug mi se suzi na zgnječenom crnom Fordu. – Ima li mrtvih? – uhvatih za ruku vidno potresenog policajca. – Dvojica... Mlade kolege u civilu... Šleper izletio, nisu mogli izbjeći... – pogleda ustranu. Utrčah u autobus i pokrih oči. 13. 7. 2012. Objavljena nedavno u fanzinu WHF-a.

- 21:33 - Komentari (2) - Isprintaj - #